Đilasovi članci – između vlasti i disidenstva (6): Sukob mu psihološki teško padao

Kraj novembra i početak decembra 1953. godine predstavlja za Đilasa, bar prema njegovom tvrđenju, prelomni period, kada se konačno odlučio da ide na raskid sa ostalim dijelom rukovodstva. Kako u svojim sjećanjima bilježi, Đilasu je ova odluka teško pala, ne samo u političkom, već i u ličnom, psihološkom pogledu. "Pošto je već krenulo novim, svojim putem, moje mišljenje je neobuzdano nastavilo ka sve jasnijem i postojanijem uobličavanju. Oko mene se zgušnjavala atmosfera neslaganja, ili, rjeđe, oduševljenih podrški. A ja sam se u sebi kidao između postojećih, realnih i strukturiranih odnosa i svojih spoznaja i inspiracija. Slutio sam već, krajem novembra, neminovnost raspleta, sukoba, ali sam se nadao da će se ipak naći neki izlaz prihvatljiv i za mene i za drugove, koji bi se sastojao u tome što mi ne bi bilo zabranjeno da izlažem svoje poglede, s tim što bi se najviši forum od njih eventualno ogradio, a ja bio iz njega povučen – ako treba i dogovorno s vodećim drugovima", piše Đilas u memoarima. Primjetno je da su i članci, nastajali tih dana, pisani naglašenim filozofsko-apstraktnim stilom, sa pojedinim alegorijsko-metaforičnim porukama i aluzijama. U pitanju su članci "Bez zaključka", "Ima li cilja?" i "Ideal", u kojima je složeni filozofski pristup posebno došao do izražaja, ali i izvjesni nagovještaji konkretnijeg političkog djelovanja.

Tako u članku "Bez zaključka", objavljenom u prazničnom broju ''Borbe'' od 29. do 30. novembra, Đilas iznosi zaključak da kritika može biti značajna samo ako je konkretna tj. "stvarna podrška stvarnim demokratskim oblicima i tendencijama". Time je Đilas jasno naglasio svoj intimni prelom u konkretizaciji političkih odluka, odnosno u usmjeravanju svog intelektualno-teoretskog pristupa ka praktično-političkom djelovanju. Đilas naglašava i svijest o značaju svojih aktuelnih tekstova u smislu uobličavanja i sistematizacije sopstvenih stavova, posebno podvlačeći da do pred nastanak posljednjeg teksta njegove misli "nijesu mogle postati niz povezanih tema, članaka".

Đilasovi članci – između vlasti i disidenstva (5): Postavio pitanje funkcionisanja pravne države

Ovaj momenat je važan i zbog toga što Đilas u citiranom, kao i u narednim člancima, vidljivo najavljuje nepovratni raskid sa političkim idealizmom, odnosno aktuelnom partijskom ideološkom rigidnošću, kao objektivnoj prepreci slobodnijem i neposrednijem razvoju demokratskih političkih odnosa.[...] U tom smislu Đilas ponavlja i potvrđuje svoju već više puta iznijetu tezu da je aktuelna faza socijalističkog razvoja jugoslovenskog društva prevazišla stari revolucionarni period osvajanja vlasti i samim tim i ideološku rigidnost, tako da u novim uslovima društveni odnosi zahtijevaju daleko fleksibilniji model ideološko-političkog života.

Saglasno tome, u daljem razračunavanju sa ideološkom dogmatikom Đilas se u sljedećem članku "Ima li cilja?", od 6. decembra 1953, usredsređuje na problem cilja kao ideološkog, ali i praktično-političkog pitanja. Pošto je u ideološkom smislu i dalje marksista-komunista, Đilas smatra da je komunističko društvo po zakonima društvenog razvoja neizbježna činjenica u budućnosti. Međutim, to ne znači da je komunizam time sam po sebi i konačni cilj, jer to neizbježno vodi u ideološku dogmatiku, što podupire birokratizam i sprečava dalji razvoj demokratije. Po Đilasu, "naučno je tačnije govoriti o zadatku, o zadacima, nego o konačnim 'ciljevima', uglavnom nezavisnim od naše konkretne volje i želje, pa i aktivnosti, a podređenim objektivnom kretanju društva, u koje spadaju i naša svijest i akcija".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)