Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (5): Čekao granatu da ga ubije

Svuda okolo zemlja je još žuta od deflagracije. Sasvim blizu nas, sjedeći iza velike hrpe zemlje, jedan mladi dobrovoljac peca ribu sa dugom ribarskom udicom. Pod nosom Švaba, on hvata večeru za sebe i za svoje drugove. Sunce se već klonilo zapadu i obasjavalo svojim zlatnim zracima visoke topole na ivici rijeke. Treba se vratiti u varoš prije mraka. Pored kafane štaba, na jednoj klupi javnog parka, punog rovova, jedan starac sjedi nepomično. To je bio nekad srećan i ugledan čovjek. Danas, on je izgubio ženu i svog sina jedinca, majora u vojsci, i on čeka ovdje svaki dan granatu koja će ga poslati njegovom sinu. Našto se vraćati u Beograd, gdje ga više niko ne čeka!

Još je bio dan kad smo stigli pred "Ruski Car" i počeli da sladimo čašu piva, kad se začuše duga zviždanja, a poslije njih silne eksplozije. Neprijatelj ponovo bombarduje vrh varoši. To pada svuda oko nas. Dosta mnogobrojna publika pri našem dolasku, iščezla je kao pod čarolijom. Svako je jurio u poneku kuću. To traje 10 do 15 minuta, i nekoliko časaka poslije prolaska posljednje granate, ljudi su ponovo na ulici i dolaze da gase žeđ kod "Ruskog Cara" jer im se od ove uzbune osušilo grlo.

Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (4): Htjeli da istrijebe cijeli srpski narod

Vraćajući se u naš kvart na Slaviji, srio sam policijskog komesara koji je konstatovao smrt jednog djeteta i jedne žene, kao i rane više drugih građana od posljednjeg bombardovanja. To je ono što Austro-Ugarska naziva "zaštiti svoja prava i svoje interese". Mučeništvo Beograda počelo je prvih dana mjeseca jula 1914. i završiće se tek 1. novembra 1918.

Putem Valjevo–Lajkovac–Ub–Trstenica stigli smo u Obrenovac. Austro-Mađari su htjeli da pređu preko Save, bez uspjeha uostalom, i bombardovali su varošicu, ali šteta nije velika. Nekoliko probušenih zidova i nekoliko ogrebotina od šrapnela. Jedino crkva i nekoliko okolnih kuća prilično su stradale! Crkveni zvonik mogao bi biti osmatračnica i zato su vojnici Franca Josifa htjeli da ga razruše. Ali njegove tobdžije nijesu "asovi" kao tobdžije starog Kralja Petra. Oni su ga promašili i porušili zidove mirnih susjednih kuća. U Obrenovcu ima konjice iz nezavisne brigade i artiljerije prvog i drugog poziva. Konjički major Đorđević, čovjek vrlo obrazovan i divan, koji je poginuo kasnije na polju časti, dočekao me je. Pored sve blizine neprijatelja, obrenovački stanovnici nijesu napuštali svoju dragu varošicu i kod jednog od njih spremljen je za mene gotovo raskošni ručak. Tu, i u mnogo drugih prilika za vrijeme Velikog Rata, upoznao sam lijepu starinsku gostoljubivost srpskog naroda koju je, čak u najtežim okolnostima, strogo održavao. Avaj, danas u ovoj ružnoj poslijeratnoj epohi u kojoj živimo, ona je našla utočišta na selu, napustivši velike varoši koje su postale egoistične i frivolne. Pošto smo se potkrijepili, idemo da obiđemo položaje. Tu je najpre Šumarica, artiljerijski položaj. Četiri stara Debanžova topa koji pale samo jedan metak u minuti i koji odskaču unazad kao koza svaki put kad pucaju, brižljivo su zaklonjeni iza pravih zidova od zemlje. Ipak artiljerci su posvršavali lijep posao sa svojim staromodnim topovima. Oni su spriječili tri neprijateljska puka da pređu preko Save. Vojnici su napravili kolibe od grudava zemlje koje su napola pod zemljom. Oni su veseli i dobro se hrane u svojim rupama. [...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)