Iz života Crne Gore i Crnogoraca (4): Porodica temelj građanskog i političkog društva

Dominantno obilježje slovenskih naroda, svuda gdje diktatura nije, kao u Rusiji ili u Austriji, dostigla nivo neumoljivog pritiska i ugušila slobodan razvoj prirode ove rase, jeste fundamentalan značaj porodice u državnoj organizaciji. Kod Crnogoraca i kod Srba, jedina dva naroda gdje se danas mogu izučavati Sloveni prepušteni sami sebi i svojim prirodnim sposobnostima, porodica je početni i prvi temelj građanskog i političkog društva. Otac je neprikosnoveni gospodar u kući i uživa moć gotovo ravnu moći rimskog pater familiasa. Ali tu se ne zaustavlja moć porodičnih veza i domaćeg autoriteta. Sve porodice vezane krvnom vezom, koje potiču od zajedničkog pretka, skupljaju se na istoj teritoriji i čine jednu novu porodicu, često brojnu, pleme slično drevnim škotskim plemenima, kojim upravlja nasljedni starješina koga nazivaju knezom, čiju vlast priznaju sve starješine porodica.

Ova jednostavna i primitivna organizacija koju srećemo u početku razvoja svih slovenskih naroda već je često proučavana i katkad se pokušavalo da se iz nje izvuku čudni zaključci. Poljski pisci izvjesne demokratske škole o njoj su posebno mnogo govorili i proglasili su da ta organizacija nije ništa drugo do komunizam, onakav kakav su pogubni utopisti Babef, Buonaroti, Kabe i njima slični propovijedali u našem vijeku.

Lako je vidjeti da to nije tako.

Istina, svojina nad zemljom je zajednička svim članovima primitivnog slovenskog plemena, ali ta zajednička svojina počiva upravo na osnovama koje ne priznaju komunističke i socijalističke škole, na porodici i na prirodnim metodama da se stekne svojina. To nije komunizam, to je suvlasništvo svih članova jedne porodice dovedeno do krajnje granice. Uostalom, ponovimo da bismo se u to uvjerili, na koji je način nastalo svako od slovenskih plemena i na koji način je ustanovljena zajednička svojina.

Iz života Crne Gore i Crnogoraca (3): Pobratimstvo ili usvojeno bratstvo

Čovjek dolazi na jednu još uvijek pustu teritoriju res nullius, kako je nazivaju svi pravni stručnjaci kako antički tako i moderni. Tu se nastanjuje i postaje vlasnik zemljišta po osnovu prava okupacije. To je prvi način sticanja svojine; počev od Gajusa svi pisci prirodnog kao i građanskog prava to prihvataju. Međutim, naš čovjek je došao oženjen, ili se oženio na svom novom posjedu. Njegova djeca, unučad, pa čak i djeca njegove unučadi, prema patrijarhalnom ustrojstvu porodice koje smo gore izložili, ostaju pod njegovim krovom do kraja njegovog života. Poslije njegove smrti oni se odvajaju i osim ako nekoliko članova ne odu da traže sreću dalje kao njihov otac, porodica ostaje okupljena na uskom području očeve zemlje. Njeno glavno bogatstvo je stoka; a za pastirski život veće imanje je pogodnije od isparčanog posjeda. Porodice nastale iz prvobitne porodice ostaju dakle u zajednici pa čak i ono što su stekle šireći se okupacijom, budući je stečeno zajednički, ulazi u fond zajedničkih dobara. Malo po malo, kako vrijeme protiče, porodica postaje pleme ne izlazeći iz tog stanja zajedničke ili bolje reći nedjeljive svojine.

Ali, kad se tako stvoreno pleme, radi jačanja, ujedini sa susjednim plemenima formirajući zadrugu, kad se činom zaklinjanja tako udružena plemena obavežu na međusobnu odbranu, svojina nad zemljom ne prelazi na državu kao u sanjarijama naših modernih socijalista. Svakom plemenu ostaje zemlja u svojini po osnovu prava okupacije njihovog prapretka. [...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)