Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (7): Proslava Vaskrsa uz bratsko grljenje

Na Cetinju, kad se crkvena služba završi, vladika se vraća u dvor sa velikom pompom da bi tu poprskao blagoslovenom vodicom svaku odaju; zatim ostavlja svom svešteniku brigu da se ponovi ista ceremonija u drugim kućama prijestonice i da tu dočeka dar za koji niko ne bi mogao da se protivi. Uzdržavanje u toku posta tako je strogo i tako religiozno ispunjavano da u neku ruku izgleda manje kažnjivo za Crnogorca da ubije neprijatelja iz osvete nego da pojede mesa u zabranjeno vrijeme. To ga dugo priprema za veselja koja će ispuniti svečanost Vaskrsa.

Poslije zadnjih kvašenja svete sedmice, u toku koje su se, u stara vremena, dešavala primirja između plemena koja su bila u neprijateljskim odnosima i prekid represalija najžešće osvete, pojanje popa koje je odzvanjalo prije zore u dnu ikonostasa i koje je najavljivalo vaskrsnuće Hrista, primljeno je od svih kao srećna novost; tako, kao na Božić, bratska grljenja se izmjenjuju u znak mira, sloge i veselja; zatim, nakon podjele blagoslovenog hljeba, radosno će se sjesti na gozbu uskrsnog jagnjeta, zato je i najsiromašnija porodica mogla da nađe u svojim skromnim uštedama izdatak od čega će pružiti sebi za taj dan prividno bogatstvo.

U udaljenim selima još je običaj da se pečeno jagnje nosi u crkvu da se blagoslovi, zatim: jaja, sira, hljeba i soli; sve što se ne pojede, spaljuje se, jer se ne bi moglo baciti to što je bilo tako posvećeno. Međutim, pucnji iz pištolja odzvanjaju svuda, pomiješani sa kricima vaskresenja: vaistinu voskrese! Vino i rakija se nimalo ne štede i na prvoj proljećnoj niskoj travi, ili na seoskom trgu, nacionalna igra će zadržati gorštake do uveče. Ponedjeljak Vaskrsa je posvećen pokojnicima, na čijim grobovima pale svijeće i lampe, dok časovi prolaze miješajući pogrebne molitve sa zadnjim prazničnim poklicima. U vrijeme kad su bratimljenja bila više raširena, bila je to takođe sedmica Vaskrsa koju su radije birali da posvete crkvi neraskidive veze pobratimstva.

Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (6): Preskakanje vatre štiti od munja

Uoči Svetog Jovana Krstitelja, crnogorski čobani ne bi propustili da upale radosne vatre na brdima, jer će ih ove vatre štititi u toku godine, njih i njihova stada, od svake vrste uroka. Svaka kuća ima svog zaštitnika (sveca) čiji se praznik slavi sa svom mogućom raskoši. Za vrijeme ručka na koji su pozvani rođaci i prijatelji ne treba da sjedi nijedan član porodice. Ovi, nasuprot, kako u kuhinji, tako i oko gostiju, u svemu su na usluzi; na njih dolazi red samo onda kada su se svi savršeno zasitili. Prema običaju, na sredini stola se nalazi veliki ražani hljeb u koji se stavlja upaljena blagoslovena svijeća čiji plamen ne mora, uostalom, da služi nikome, bilo da se upali čibuk bilo za nešto drugo.

U staro vrijeme, a možda još u udaljenim selima, praznik porodičnog sveca (slava) drugačije se slavio. Noć uoči, najmlađi sin iz kuće išao je kod prijatelja u ime svog oca da ih pozove i, kad stigne, na vratima ovih, izgovara uobičajeni poziv: "Božja kuća je vaša. Moj otac vas pozdravlja i poziva vas da večeras popijete čašu rakije. Pričaćemo da bismo skratili noć i nećemo sakriti to što nam sveti zaštitnik starješine (gazda kuće) bude donio". Prijatelji su kretali na put bez druge formalnosti i kad bi stigli u kuću, ovako su pozdravljali njihovog domaćina: "Dobro veče, neka srećan bude povratak tvog praznika; neka ga slaviš u zdravlju i veselju za dugo godina". Onda se pilo, jelo, smijalo i pjevači, bez pripreme, izlivali su svoj zanos i svoju maštu u poetske zdravice.[...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)