Usložnjavanje političkih prilika u Bosni i Hercegovini (9): "Bola oči" dominacija srpskih kadrova

Jedno od osnovnih načela na kojem je temeljeno postojanje i funkcionisanje federativne Jugoslavije i "zbratimljena" federalna Bosna i Hercegovina, bila je jednakost svih njenih etničkih i vjerskih entiteta. Najvažnijim aktima AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a obnarodovana je ravnopravnost svih jugoslovenskih naroda, a u Bosni i Hercegovini posebno Srba, Hrvata i muslimana. Međutim, nedugo nakon oslobođenja zemlje, proklamovanu ravnopravnost naroda javno je osporio dio muslimanskih u ratu poraženih političkih snaga. Proustaška, hrvatski nacionalno opredjeljena, muslimanska emigracija iz Bosne i Hercegovine je na Sveislamskom kongresu, održanom februara 1951. u pakistanskom gradu Karači, predočila Memorandum u kojem je pisalo da Srbi zauzimaju "glavne položaje u komunističkim redovima" i da su "glavna potpora komunističke vladavine" u novoj državi, koja je nazvana "srbokomunistička Jugoslavija".

Na ove, sa stanovišta zastupane politike KPJ, teške optužbe iznesene u zvaničnom dokumentu pred međunarodnim tijelom, reagovao je šef Partije u Bosni i Hercegovini, Đuro Pucar Stari. On je na Petom plenumu CK KP BiH, aprila 1952. godine, odbacio optužbe o zapostavljenosti muslimana i poručio da takve stavove "danas ističu izvjesni mračnjavi, propali begovi i reakcionarne hodže, koji su pod tom parolom služili neprijateljima svoje zemlje" i koji su se "borili protiv svakog progresa". Pucar se u daljem obraćanju bliže osvrnuo na djelovanje muslimanske ustaške emigracije: "(...) Njihova shvatanja danas izražavaju razni Kulenovići [Džafer], Šuljci [Alija], Hadžići [Hakija] i dr. koji inspirišu antijugoslovenske rezolucije u Karačiju o nekom progonu i potčinjenosti muslimana u Jugoslaviji, o progonu njihove vjere i sl. Ovakve parole ne mogu naći podršku u širokim muslimanskim masama, koje danas u svom svakodnevnom životu preživljavaju svestrani preporod, koje su duboko svjesne svojih vlastitih žrtava i žrtava Komunističke partije u borbi za njihovu ravnopravnost i bolji život u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije."

Pucarevo mišljenje o sveopštem napretku muslimana pod vlašću KPJ bilo je, međutim, u suprotnosti sa stvarnim osjećanjima i shvatanjima u Bosni i Hercegovini. Sa stavovima iznesenim u pomenutom Memorandumu bio je saglasan dio bivših muslimanskih političara, ostaci građanske klase, te antikomunistički nastrojeno muslimansko vjersko službeništvo, koje je imalo veliki uticaj na bosanskohercegovačko stanovništvo islamske vjere. Muslimanskom, ali i hrvatskom elementu posebno je "bola oči" dominacija srpskih kadrova u Partiji i republičkim institucijama, što se od pedesetih godina počelo manifestovati kao ozbiljan politički problem.

Usložnjavanje političkih prilika u Bosni i Hercegovini (8): Ubistvo i ranjavanje zbog zara i feredže

Iako je bilo riječi o nacionalnom sastavu partijskih organizacija u Bosni i Hercegovini, još par podataka iz dokumenta CK SK BiH o "kretanju kadra", sačinjenom početkom novembra 1954. godine, potpunije iscrtava tu sliku uoči i u vrijeme idejnog zaokreta i pokušaja demokratizacije društva. Izbori za članove sreskih komiteta, održani 1949. godine, su pokazali da od ukupno 2031 izabranog člana Srbi čine 65,3%, muslimani 22,4%, a Hrvati svega 10,8%. U jesen 1950. birani su novi sastavi sreskih komiteta. Prema instrukcijama CK KP BiH, vodilo se računa o njihovom etničkom sastavu, pa se stanje po pitanju nacionalne ujednačenosti i ravnopravnosti "unekoliko popravilo". […]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)