Uspomene vojvode Živojina Mišića - kraj dinastije Obrenović (5): Smrt kralja Milana zaprepastila sve

Poslije famozne ženidbe kralja Aleksandra, intrige, razna podmetanja i ogovaranja razvila su se u našem oficirskom koru do te mjere da su prevazilazila svu otmenost, iskrenost i čestitost. Među oficirima je bilo onih koji su tu ženidbu odobravali, ali znatno je veći broj bio onih koji su je osuđivali. 

Po ustanovi Senata u narodnom predstavništvu, pored ostalih, za senatora je izabran i đeneral Cincar Marković. Jednoga dana poslužitelj donese u njegovu kancelariju tri velike korpe knjiga na njemačkom i francuskom jeziku. – Potrebno mi je – reče nam on – da se upoznam s literaturom koja tretira pitanje narodnog predstavništva, a posebno pitanje o gornjim domovima, senatima.

Kako je đeneral redovno bio dobro raspoložen prema meni, jednom prilikom požali mi se kako kralj Aleksandar stalno navaljuje na njega da se primi predsjedništva vlade. – Kralj mi – nastavio je on – time čini jednu veliku neprijatnost i prosto ne znam kako da se izvučem iz te bijede. Na kraju mi reče da se te dužnosti neće nipošto primiti. – Ako kralj to ozbiljno misli, ja tvrdim, gospodine đenerale, da ćete se vi ipak primiti i voljan sam da se opkladimo u jedan ručak – odgovorih ja.

Đeneral izgubi opkladu i iz restorana "Srpska kruna" serviraše nam odličan ručak u kancelariji Glavnog đeneralštaba, ali mu ovo primanje mandata za obrazovanje vlade, na kraju krajeva, dođe glave.

U proljeće 1901. pored dužnosti profesure na Višoj školi Vojne akademije, bio sam određen za komandanta 9. pješadijske brigade čiji je štab bio u Beogradu, a u isto vrijeme i za vršioca dužnosti komandanta 12. pješadijske brigade, čiji je štab takođe bio u Beogradu.

Uspomene vojvode Živojina Mišića - kraj dinastije Obrenović (4): Neistinita tužba komandanta Aktivne vojske

Dvadeset drugog februara 1902. proizveden sam u čin đeneralštabnog pukovnika. U isto vrijeme obrazovan je viši vojni savjet pod Kraljevim predsjedništvom.

Jedan od zadataka ovoga Savjeta bio je da prema konduitima (podaci o vojnoj spremi, sposobnosti i vladanju) pojedinih oficira, s obzirom na godine službe i godine starosti, predloži one koje bi trebalo penzionisati, kao i one koje bi po konduitima trebalo unaprijediti. U ovom Savjetu bili su đenerali Srećković, Cincar Marković, Lazar Lazarević, a čini mi se i đeneral Atanacković i pukovnici Dimitrije Nikolić, Čeda Miljković i ja. Da li je još ko bio u tom Savjetu ne sjećam se.

Kao najmlađi po rangu vršio sam u Savjetu dužnost djelovođe. Poslije one naopake tužbe protiv mene, đeneral Srećković mi je, prilikom dolaska na sjednice, kao i pri odlasku, redovno pružao ruku i zdravio se sa mnom, a za vrijeme sjednica često je isticao da se u pojedinim pitanjima slaže sa mnom.

Već u početku januara 1901. čulo se u Beogradu da je kralj Milan obolio. Bilten o njegovoj bolesti saopštavale su novine svakih pet do šest dana. Kralj Aleksandar je poslao svoga prvog ađutanta pukovnika Lazu Petrovića u Beč kod kralja Milana, vjerovatno da se raspita o njegovoj bolesti koja se svakog dana pogoršavala.

Oko 10 časova uveče 29. januara 1901. stiže vijest da je kralj Milan umro u Beču, što je zaprepastilo skoro sve, naročito one koji su se nadali da će on ipak na kraju krajeva ponovo doći za kralja, pošto je kralj Aleksandar ženidbom s Dragom bio već zaglibio.

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)