Sudar strateških principa i ekonomske stvarnosti​: Na talasima crnog zlata

​PIŠE: Nikola Banićević

U kabinetu, predsjednik SAD Džon F. Kenedi okuplja najbliže saradnike. Za stolom su njegov brat Robert, ministar odbrane Meknamara, državni sekretar Rask, direktor CIA Mekon i najviši vojni zvaničnici. Pred njima je pitanje od kojeg zavisi sudbina svijeta. Kako zaustaviti sovjetske nuklearne rakete na Kubi, a ne izazvati rat? Kenedi bira pomorsku blokadu, svjestan da i jedan pogrešan potez može pokrenuti lanac događaja koji niko neće moći zaustaviti. Nekoliko sati kasnije, obraća se naciji. Istovremeno, piše predsjedniku SSSR-a Hruščovu i upozorava ga da ne može biti pobjednika u nuklearnom ratu. Šest decenija kasnije, Atlantik ponovo presijecaju ruski brodovi. Ovog puta ne nose rakete, već – dizel. Nema prijetnje nuklearnim ratom, ali ima nečega što često nadjačava političke principe i savezničke obaveze – ekonomskog interesa.

Postoji nešto gotovo paradoksalno u slici tankera koji iz ruskih luka prelaze Atlantik i nose dizel prema američkoj obali. U vremenu kada Vašington i evropske prijestonice govore o bezbjednosnim prijetnjama koje dolaze iz Moskve, ruski energenti ponovo pronalaze put do jednog od najvažnijih zapadnih tržišta. Ovog puta ne preko posrednika i komplikovanih trgovačkih ruta, već uz politički dogovor američkog predsjednika Donalda Trampa i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Prvi tanker "Agiji Fanendes", pod malteškom zastavom, natovaren sa 40.000 tona dizela u ruskoj luci Primorsk, zaplovio je prema Atlantiku, prvobitno sa Njujorkom kao naznačenim odredištem. Međutim, prema naknadnim informacijama kompanije koja upravlja brodom, njegovo konačno odredište još nije bilo određeno. Njegovo putovanje predstavlja prvi konkretan primjer realizacije novog energetskog aranžmana Moskve i Vašingtona, iako još nije potvrđeno da će teret završiti na američkom tržištu. Prema izvještajima Rojtersa, dogovor predviđa i naredne isporuke, dok je američka administracija privremeno ublažila dio sankcija prema ruskim energetskim proizvodima. Razlog koji Vašington navodi jeste potreba za stabilizacijom tržišta i ublažavanjem pritiska visokih cijena goriva na američke potrošače.

Никола Банићевић

-Приватна архива

Međutim, upravo ovdje počinje mnogo važnija priča od one o cijeni dizela. Ona se tiče karaktera savremenih međunarodnih odnosa i pitanja koliko su principi međunarodne bezbjednosti održivi onda kada se nađu u sukobu sa neposrednim ekonomskim i političkim interesima velikih sila. Od početka ruske invazije na Ukrajinu, zapadne sankcije predstavljale su jedan od ključnih instrumenata međunarodnog pritiska na Moskvu. Njihova svrha nije bila samo ekonomsko ograničavanje Ruske Federacije, već i povećavanje cijene nastavka rata, uz pokušaj da se ruski državni prihodi i kapaciteti za finansiranje vojnih aktivnosti postepeno oslabe. EU je u tom procesu izgradila zajednički sankcioni okvir, uz značajne ekonomske troškove za sopstvene članice. Zato američko-ruski dogovor otvara pitanje koje prevazilazi energetsku trgovinu. Može li postojati jedinstvena zapadna bezbjednosna politika ako njeni najvažniji akteri različito definišu granice sopstvenih interesa?

Nezadovoljstvo koje traži odgovor i rizici koje treba spriječiti: Evropa na nogama

Ovaj raskorak pokazuje jednu od osnovnih slabosti savremenog međunarodnog poretka. Savezništva nijesu uvijek zasnovana na potpunoj podudarnosti interesa, već na njihovom stalnom usaglašavanju. NATO i transatlantski odnosi počivaju na zajedničkim bezbjednosnim interesima, ali to ne znači da Vašington i evropske prijestonice uvijek imaju iste političke prioritete, posebno kada se bezbjednosna pitanja ukrste sa energetikom, trgovinom i unutrašnjom politikom. Upravo je to prostor u kojem Ruska Federacija može ostvarivati dodatne političke koristi. Za Moskvu ovakva trgovina nije važna samo zbog prihoda od izvoza; ona ima i simboličku vrijednost. Povratak ruskih energenata na američko tržište, makar i kroz ograničeni aranžman, predstavlja signal da ekonomska izolacija nije apsolutna i da se političke okolnosti mogu mijenjati kada se interesi velikih sila poklope. Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da jedan energetski dogovor automatski znači normalizaciju odnosa između Ruske Federacije i SAD ili kraj zapadne politike sankcija. Međunarodni odnosi mnogo su složeniji od takvih zaključaka. Ali bi jednako pogrešno bilo zanemariti političku poruku koju ovakav aranžman šalje evropskim saveznicima i Ukrajini. Posebno je važno posmatrati ovaj slučaj kroz prizmu međunarodne bezbjednosti. Ona se ne može svesti samo na vojnu ravnotežu, teritorijalni integritet i odvraćanje. Podrazumijeva i predvidljivost međunarodnih obaveza, povjerenje među saveznicima i dosljednost u primjeni zajednički usaglašenih mjera. Kada velike sile počnu selektivno primjenjivati pravila koja su same uspostavile, ne slabi samo konkretna sankciona politika, već i povjerenje u sposobnost međunarodnih aktera da dugoročno djeluju zajednički.

U međunarodnoj politici savezništva su trajna samo onoliko koliko postoji spremnost da se zajednički interesi brane i onda kada njihovo ostvarivanje postane ekonomski ili politički nepopularno. A ako jedan tanker može da otvori toliko pitanja o odnosima među saveznicima, onda je jasno da se geopolitika ne oblikuje samo na ratištima i diplomatskim konferencijama. Ponekad se njeni najvažniji signali šalju putem ekonomskih interesa.

(Autor je doktor političkih nauka i predavač na UDG)