Novi Bliski istok

ilustracija

-NIKOLA BANIćEVIć

Preuzmite našu aplikaciju

PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY

PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU

PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU

SLUŠAJ VIJESTI

Novi Bliski istok

Šesti martovski dan 1975. godine u Alžiru osvanuo je kišan. U gradu se održava samit OPEC-a.

Za istim stolom sjede iranski šah Mohamed Reza Pahlavi, autoritaran, svjestan i uvjeren u iransku regionalnu superiornost, i irački potpredsjednik Sadam Husein, čovjek u usponu, sumnjičav i pragmatičan. Dva rivala, čije su zemlje godinama bile na ivici sukoba, pokušavaju da dogovore ono što se činilo gotovo nemogućim – granicu, bezbjednost i prestanak međusobnog podrivanja. Nekoliko sati kasnije objavljen je sporazum kojim je trebalo da počne nova era odnosa Irana i Iraka i zavlada mir na Bliskom istoku. Više od pola vijeka kasnije, ponovo, sada u Bagdadu, Iran govori o novom regionalnom poretku, regionalnoj saradnji i bezbjednosti. Da li je dobro da se na Bliskom istoku istorija ponavlja?

U trenutku kada se Bliski istok još nalazi pod sjenkom rata, 19. avgusta iz Bagdada je stigla poruka o potrebi stvaranja "novog regionalnog poretka" bez stranog miješanja i uz veću saradnju država regiona. Na prvi pogled, riječ je o poznatoj diplomatskoj formulaciji. U sadašnjem geopolitičkom trenutku ona otvara mnogo ozbiljnije pitanje: da li se pred našim očima počinje stvarati novi Bliski istok? Ovaj region decenijama nije imao jedinstven regionalni bezbjednosni sistem. Imao je djelovanje i mrežu savezništava, rivalstava, vojnih baza i nedržavnih aktera, dok su Sjedinjene Američke Države predstavljale ključni spoljašnji oslonac bezbjednosti velikog dijela regiona. Iran je, s druge strane, izgradio sopstvenu mrežu političkog i bezbjednosnog uticaja. Između ta dva pola nalazile su se države koje su pokušavale da sačuvaju prostor za sopstvene interese. Taj sistem nije donio stabilnost. Donio je ravnotežu koja je iz sukoba u sukob postajala sve krhkija.

Nikola Banićević, predavač na UDG
-PRIVATNA ARHIVA

Ratovi posljednjih godina, promjena odnosa između Izraela i arapskih država, slabljenje ili transformacija pojedinih regionalnih aktera i sve veća strateška autonomija država Zaliva pokazuju da se centri moći pomjeraju. Teheran i Tel Aviv nisu jedini akteri koji žele biti regionalni hegemoni. Saudijska Arabija i Turska, u saradnji sa Pakistanom, izgradile su vojni savez, čime su dvije države regiona znatno ojačale svoj položaj. Bliski istok se postepeno pomjera od modela u kojem je bezbjednosna arhitektura zavisila od spoljašnjeg garanta, prema modelu u kojem regionalne države žele da imaju veću kontrolu nad sopstvenim bezbjednosnim prostorom.

Složena bezbjednosna dinamika postavlja tanku liniju između regionalne bezbjednosti i regionalne dominacije. Ako se američki uticaj samo zamijeni iranskim, turskim ili nekim drugim centrom moći, neće suštinski nastati novi poredak. Prava ideja novog Bliskog istoka podrazumijeva da regionalne države izgrade mehanizme u kojima bezbjednost jedne ne zavisi od ugrožavanja druge. Zbog toga je Irak posebno važan. Bagdad se nalazi između dva svijeta. Sa Iranom ima duboke političke, ekonomske i bezbjednosne veze, dok istovremeno pokušava da očuva odnose sa SAD i spriječi da njegova teritorija ponovo postane prostor sukoba velikih i regionalnih sila. Irak je zato mnogo više od mjesta susreta iranskih i američkih interesa. On je svojevrsno ogledalo problema cijelog Bliskog istoka.

Ideja kolektivne bezbjednosti na Bliskom istoku zvuči privlačno, ali je njena realizacija mnogo teža. Iran, Saudijska Arabija, Izrael, Turska i druge regionalne sile ne odustaju od sopstvenih strateških interesa i ideje regionalnog hegemonizma. Iran želi manje američkog prisustva. Arapske države žele veću stratešku autonomiju. Turska širi svoj geopolitički prostor. Irak pokušava da izađe iz uloge prostora preko kojeg se vode tuđi sukobi. SAD i dalje ostaju najvažnija vojna sila regiona, ali više nije izvjesno da mogu same određivati njegovu bezbjednosnu arhitekturu. Uprkos svemu, novi Bliski istok već se oblikuje kroz promjenu odnosa među regionalnim silama, nove bezbjednosne aranžmane, energetsku politiku i pokušaje država da smanje zavisnost od spoljašnjih garanata.

Ključna dilema

Promjena koja se nazire na Bliskom istoku ne znači nužno i njegovu veću stabilnost. Slabljenje jednog centra uticaja otvara prostor za više regionalnih ambicija, ali i za mogućnost da države prvi put same definišu pravila međusobnog odnosa. Upravo tu leži presudna razlika između istorijske promjene i stvarnog napretka: hoće li nova ravnoteža počivati na dogovoru ili će samo proizvesti nove rivale?

Kolektivna bezbjednost bila bi moguća samo ako regionalne sile prihvate da njihova bezbjednost ne može biti trajno izgrađena na nesigurnosti drugih. U suprotnom, novi regionalni poredak biće samo nova raspod‌jela moći i nastavak trajne nestabilnosti.

Autor je doktor političkih nauka i predavač na Humanističkim studijama Univerziteta Donja Gorica

Preuzmite našu aplikaciju

PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY

PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU

PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU

Komentari ()

IZBOR UREDNIKA