Evropski strah od "dana posle"

Piše: Slobodan Samardžija

Ne bez razloga. Vidljiva zbunjenost svih onih koji u 21. vijeku pokušavaju da vode ovdašnju politiku jasno unosi nesigurnost, pa i paniku.

Zemlje našeg kontinenta dovele su sebe u situaciju da ne znaju na koju stranu da se okrenu. Rusija s istoka sve je moćnija, Amerika sa zapada sve nezainteresovanija. Oni koji trenutno vode zapadni dio našeg kontinenta kao da su se odvikli od razmišljanja, prepustili se događajima, opustili... Osam decenija pokroviteljstva SAD istopilo se, a sopstveni put kao da je zaboravljen.

Nije stoga neobično što je već i sama najava proslave Dana pobjede u Moskvi (9. maja) među neke Evropljane unijela vidnu nervozu. Naime, mnogi kao da su preko noći shvatili da su se uspavali, ubijeđeni da su okončanjem ratova iz prošlog vijeka završili sav posao. Iako, objektivno, nijedna od neistočnih zemalja nikad nije mogla, u pravom smislu te riječi, za sebe da kaže da je iz sukoba protiv nacizma izašla kao samostalna sila pobednica. Čak ni Engleska.

Ali ono što je prikazano na Crvenom trgu u Moskvi, i pored vidnog pokušaja unošenja zabune od strane zapadnih medija, teško da je sa sobom nosilo prijetnju. Naprotiv. Oružje, pa i ono za izložbu, ostalo je u soškama. Ipak, poruka nije shvaćena na pravi način. Svjetski mediji više su se trudili da pokažu ono što je u glavama njihovih urednika, nego svečani defile veterana iz Drugog svjetskog (Otadžbinskog) rata. Snimci sa bojišta u Donbasu imali su zadatak da prikažu atmosferu sukoba koji ne jenjava, umjesto da apeluju na mir.

U takvu Evropu trebalo bi da uđe i Srbija. Da zaboravi sopstvenu prošlost, položaj i da prisvoji tuđu budućnost. Ali, ova zemlja (u okviru nekadašnje SFR Jugoslavije) po svemu je jedna od pobjednica rata protiv njemačkog nacizma. Iako je u toj borbi imala nesebičnu pomoć tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Naime, nijedan oslobodilački pokret u okupiranoj Evropi, kada se u obzir uzmu i Italija i Francuska, nije imao takvu brojnost kao jugoslovenski. Toga su na Zapadu vrlo dobro svjesni. Ali i toga da je slava jugoslovenskih pobjednika daleko upečatljivija od žiga poraza koji nose njihove zvanične vojske.

Slobodan Samardžija

POlitika.rs

U međuvremenu, prohujale su decenije, mir koji su donijeli Sovjetski Savez sa istoka i vojska SAD sa zapada, poslednje je što je Evropi u ovom trenutku potrebno. Birokratiji iz Brisela za opstanak je potreban – haos. Bez obzira na to da li u Ukrajini, u Bosni, na Kosovu, u Moldaviji, na Bliskom istoku… Neophodno je skrenuti pažnju na ono što je loše da se ne bi vidjelo ono što ne valja. Sve po matrici: "Situacija je loša, ali se – pogoršava."

Propaganda je uzela maha. Pojedini evropski zvaničnici dali su sebi pravo da samostalno i tumače politiku cijele unije, da kroje odnose na kontinentu, izdaju naređenja, prijete… Kaja Kalas, šefica diplomatije EU, samovoljno je sebi prisvojila pravo da se promoviše za pregovarača u mirovnom procesu između Moskve i Kijeva. Slične prerogative sebi su dali i neki drugi, uključujući i Kristijana Šmita u Bosni.

Sve pomenuto jasno ukazuje na to da se na zapadnom dijelu našeg kontinenta više ne zna "ko pije, a ko plaća". Vidno distanciranje SAD od ovdašnjih zbivanja, uzrokovano prevashodno sve jačim uticajem Rusije, Kine, Indije, Turske, pa i Irana, ostavilo je Evropljane u političkom vakuumu. Riječi nekadašnjih predvodnika Londona, Pariza i Berlina kao da se odbijaju o zidove ćutanja manjih igrača. U takvim okolnostima već je i najava proslave okončanja Drugog svjetskog rata unijela vidnu paniku u "briselske duše".

Nije stoga čudno što evropski prostor ponovo postaje polje razmirica. Neki čak pozivaju na jačanje sopstvenih armija, na povratak vojne obaveze, kupovinu preskupog naoružanja, "uvođenje reda", pa i kontrolisanje stanja u društvu. Jer, Stari kontinent je vjekovima bio pozornica međusobnih trvenja i sukoba naroda koji ga nastanjuju. Povodi za netrpeljivost nalaženi su po mnogim osnovama: od religijskih, nacionalnih, ekonomskih, pa do onih koje možemo po svemu smjestiti u kategoriju – ideoloških. Nekada je u svemu bilo preplitanja, nekada nedvosmislene namjere da se potpuno eliminišu drugi narodi, njihovi običaji, sećanja… I Rusija, bilo carska, bilo sovjetska, bila je i dio i žrtva tog procesa.

Šta će nam Istok kad nam je novčanik na Zapadu

Ali danas, taj isti svijet je suočen s protivnikom čiji su korijeni negdje drugo, na drugim kontinentima, pod "drugim suncem" i koji ne razmišlja na način prilagođen evropskom. Pa i kao takav nije spreman da se lati oružja ne bi li ostvario željeno. Naprotiv, svoj put probija samom činjenicom da je ovdje – neophodan. Osjećaj evropejstva, nadmoći, koji nas je držao vjekovima, neminovno se gubi pred naletom pridošlih, njihovog neformalnog shvatanja sopstvenog položaja, bezuspješnih pokušaja utapanja u način razmišljanja domaćina i norme ponašanja ukorijenjene tokom vjekova "bijele nadmoći". Bar one kakvom smo je mi sami vidjeli i tumačili.

Umjesto da se prilagode neminovnom otvaranju svijeta, Evropljani su se zaglibili u međusobnim animozitetima. Podlogu za sukobe pronašli su upravo u onome što su sami inicirali u vremenima velikih osvajanja, a to je nezadrživ uticaj drugih kultura. Ukratko, počeli su da gube kontrolu nad sopstvenim životima. Talas izbjeglica koji je u proteklim decenijama zapljusnuo naš prostor bio je, ispostavilo se, opominjući.

Vjera u zajedništvo, oličeno u Evropskoj uniji, počela je ubrzano da se topi. Države su djelovale nespremno, izgubljen je osjećaj kontrole, zajedničke institucije pokazale su svu svoju neefikasnost. U duše običnih građana uselio se strah od budućeg. Zatvaranje u sopstvene državne granice pokazalo se kao jedino rešenje. Barem za sada.

U nedostatku istinske vizije birokratija iz Brisela se okrenula sebi, preuzimajući prerogative koji su nekad pripadali isključivo vladarima. Naslednim, ili biranim od naroda. Sve to neminovno je izazvalo trvenja, pa i otvorena neslaganja. Evropa je izgubila spoljne protivnike, ali se zato sama uplela u unutrašnje razmirice.

Ništa od onoga što se dešavalo u vremenima naseljavanja sjevernoameričkog kontinenta, pa i drugih, ni na koji način nije ukazivalo na mogućnost da bi se i naši prostori mogli naći na udaru drugih civilizacija. Superiornost je grijala duše Evropljana. Uostalom, mi smo bili taj "civilizovani svijet". I niko drugi.

A "dan posle" sve je bliže.

politika.rs

(Autor je novinar "Politike" u penziji)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"