Hladna budućnost toplih zabluda

Piše: Zoran Đorđević

U njoj se ljudi brzo prepoznaju, lako svrstaju i još lakše zavade. Ali budućnost se ne grije tim ognjem. Budućnost traži hladnu glavu, tačan račun i sposobnost da se razlikuje država od vlasti, učinak od propagande, kritika od sljepila i lojalnost od koristi. Ko tu razliku ne vidi, može da bude glasan, ali teško može da bude koristan.

Tu počinje glavni problem velikog dijela naše opozicione pameti. Ona često vjeruje da je dovoljno osporiti jednog čovjeka da bi se osporilo djelo i da je dovoljno osporiti djelo da bi se ponudila alternativa. Kao da je negacija program. Kao da je gnjev plan. Kao da je dovoljno svakog dana dokazivati da nešto ne valja, pa da narod sam zaključi da onaj koji kritikuje zna i kako se vodi zemlja. A narod nije ni slijep, ni bez pamćenja. Vidi on bahatost, zamor sistema, loše kadrove, pretjeranu blizinu koristi i moći. Ali isto tako zna vrijeme kad je Srbija krenula naprijed, kad se trgla, kad je počela da se gradi, privlači kapital, otvara puteve… Ko to ne umije da prizna, ne djeluje hrabro, nego uskogrudo. Jer politika nije umjetnost da poričeš sve. Politika je umjetnost da razlikuješ temelj od pukotine.

Nevolja nije samo u onima koji ne vide učinak. Nevolja je i u onima koji misle da se učinak može trošiti kao nasledstvo. Svaki ozbiljan državnički bilans oko sebe stvara dvije vrste ljudi: one koji su nešto gradili i one koji su došli kada je već bilo šta da se uzme. Prvi donose mjeru. Drugi donose udobnost. Prvi upozoravaju, drugi umiruju. Prvi štite rezultat, drugi štite pristup rezultatu. Gotovo po pravilu, što sistem duže traje, sve više voli ove druge, jer su prijatniji za slušanje. Tako se polako, bez formalne odluke, iz blizine moći sklanjaju oni koji imaju kičmu, a ostaju oni koji imaju računicu.

 Zoran Đorđević

politika.rs

Tu počinje najskuplja unutrašnja izdaja svake vlasti. Ne kad je napadaju protivnici, nego kad je počnu braniti rentijeri. Oni koji ne čuvaju smjer, nego korist. Ne štite vrh od greške, nego sebe od gubitka položaja. Takvi ljudi nisu lojalni. Oni su samo dobro raspoređeni. Njihova odanost traje tačno onoliko koliko traje njihova korist. Vremenom oni otjeraju najbolje, ne zato što su najbolji neposlušni, nego zato što njihovo prisustvo podsjeća da je nekada kriterijum bio stroži, rad ozbiljniji, a motiv manje prljav. Tako oko svakog centra ostanu najprijatniji, a ne najkorisniji. I tada poredak spolja još izgleda čvrsto, ali iznutra počinje da gubi kvalitet. U takvom času opozicija pravi drugu veliku grešku. Umjesto da razumije da narod neće rušenje radi rušenja, ona nudi moralnu nadmoć bez državne zrelosti. Nudi presudu, ali ne i poredak. Nudi bijes, ali ne i oblik. Nudi čistotu, ali ne i sposobnost da se nosi težina zemlje. A ozbiljna država se ne dobija na konkursu za čisto srce. Dobija se tek onda kada ljudi osjete da umijete da sačuvate ono što vrijedi, da popravite ono što ne valja i da zemlju vodite ka uređenijem, sigurnijem i predvidljivijem svijetu. Ne ka svijetu improvizacije, nego ka svijetu ugovora jačih od telefona. Ne ka prostoru vječitog balansiranja, nego ka prostoru u kojem kapital mirnije spava, znanje ima veću cijenu, a bezbjednost nije stvar dnevnog raspoloženja. Ko to razumije, nije manje svoj, samo je manje sentimentalan, a više odgovoran.

Jer ova zemlja ne može dovijeka živjeti ni od geografije ni od talenta za preživljavanje. To je poklon, nije strategija. Budućnost pripada onima koji umiju da se vežu za svijet pravila, tehnologije, univerziteta, ozbiljnog kapitala i pouzdanih zaštitnih okvira. Sve drugo je odlaganje. A odlaganje dugo izgleda kao mudrost samo onima koji još nisu računali cijenu zakašnjenja. U energetici se to vidi najjasnije: ne grije nas samo gas ili struja, nego sposobnost da na vrijeme znamo od koga zavisimo, kome vjerujemo i u kojem sistemu želimo da trajemo. Hladna budućnost ne dolazi zato što nema toplote. Dolazi onda kada ima previše zabluda o izvoru toplote. Danas je glavno pitanje politike jednostavno: Ko ima snage da istovremeno prizna rezultat i prijeseče parazitizam oko rezultata? Ko umije da vidi da zemlju ne slabe samo oni koji ne razumiju njen napor, nego i oni koji njen napor pretvaraju u privatnu dozvolu? Ko shvata da država ne smije biti ni plijen zadovoljnih, ni igračka ogorčenih? Tu se mjeri državnički kapacitet. Ne u govoru, nego u izboru ljudi. Ne u paroli, nego u kriterijumu. Ne u tome koliko vas glasno brane, nego koliko su spremni da vam kažu istinu kada postane neprijatna.

Između nije pravac

Na kraju, najlakše je mrzjeti vlast. To ne traži ni širinu ni karakter. Teže je razumjeti državu: priznati ono što je urađeno, vidjeti ono što je propušteno i ne dozvoliti da ni jedno ni drugo postane privatni plijen. Jer zemlju ne slabe samo oni koji joj žele poraz. Slabe je i oni koji njen uspjeh pretvaraju u svoju trajnu rentu. A narod, uprkos svemu, bolje od svojih elita osjeća jednu prostu istinu: država se ne brani ni slijepom mržnjom ni slijepom odanošću. Brani se mjerom, istinom i sposobnošću da se ono što je stvoreno vodi dalje ka razumu, sigurnijem svijetu i ozbiljnijoj budućnosti. Poslednju riječ ne nosi onaj ko najglasnije obećava, nego onaj ko umije da presiječe kad svi oko njega traže odlaganje, jer u politici, kao i u životu, ne propada onaj ko ima protivnike, nego onaj ko prekasno shvati da ga najskuplje koštaju ljudi koji su mu suviše blizu.

politika.rs

(Autor je bivši ministar)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"