Kada je "mogu sam" postalo "moram sam"?

Generacije prije nas možda nijesu imale dovoljno prostora da se pitaju šta žele, kako se osjećaju i da li im život koji žive zaista pripada.

Ipak, čini mi se da smo negdje usput otišli u drugu krajnost.

Od "budi svoj" stigli smo do "ne treba ti niko", a od "možeš sam" do "moraš sam". Samostalnost smo počeli da poistovjećujemo sa samodovoljnošću, dok potrebu za drugim ponekad doživljavamo kao znak slabosti.

Savremeno društvo tome prilično pogoduje. Živimo u vremenu naglašene individualizacije – ličnog uspjeha, ličnih ciljeva, ličnih granica i ličnog razvoja. Od pojedinca se očekuje da upravlja sobom, svojim emocijama, obrazovanjem, karijerom, odnosima i budućnošću. Poruka je često ista: radi na sebi, osloni se na sebe, ne očekuj od drugih…

Problem, naravno, nije u samostalnosti.

Samostalnost podrazumijeva sposobnost da donosimo odluke, preuzimamo odgovornost, rješavamo probleme i vjerujemo sopstvenim kapacitetima. Problem nastaje kada samodovoljnost postane ideal – kada povjerujemo da je mjera naše snage upravo to koliko malo drugih ljudi trebamo. Tada ono što je trebalo da bude osnaživanje lako može prerasti u udaljavanje i usamljenost.

Jer čovjek nije samodovoljan sistem.

Mi smo bića odnosa. Potreba za povezivanjem, pripadanjem, bliskošću i oslanjanjem na druge nije nešto što treba da prerastemo. Ona je duboko ljudska i prati nas tokom čitavog života. Razvijati sebe zato ne bi trebalo da znači učiti kako da nam niko ne bude potreban, već kako da budemo svoji i istovremeno ostanemo povezani sa drugima.

Drugim riječima, između autonomije i pripadanja ne moramo da biramo. Psihološka zrelost podrazumijeva i jedno i drugo.

Ako možeš sam, ne znači da moraš sam

Ovo pitanje posebno je važno kada govorimo o mladima.

Adolescencija i period ranog odraslog doba nose brojne razvojne zadatke: izgradnju identiteta, postepeno osamostaljivanje od porodice, pronalaženje mjesta u vršnjačkoj grupi, prve ozbiljnije odnose, izbore vezane za obrazovanje i budućnost, kao i preispitivanje sopstvene vrijednosti.

Savremeno okruženje tome je dodalo još jedan zahtjev – da kroz sve to prolaze ostavljajući utisak da se odlično snalaze. Upravo u periodu u kojem su pripadanje, prihvatanje i odnosi posebno važni, mladi istovremeno dobijaju poruku da treba da budu dovoljno jaki da se sa svojim izazovima nose sami.

A način na koji će se sa tim izazovima nositi ne zavisi samo od njih. Na njega utiču prethodna razvojna iskustva, odnosi u kojima su odrastali, ali i resursi i podrška koje u tom trenutku imaju na raspolaganju.

Zato jedan od važnih zadataka preventivnog rada sa mladima vidim u tome da im, uz osnaživanje samostalnosti, vratimo dozvolu za povezivanje.

Jer traženje podrške ne poništava naše kapacitete. Ono je jedan od njih.

"Ne moraš sam"

Upravo iz te ideje nastao je projekat "Ne moraš sam", koji se realizuje u okviru projekta YES iHub, koji sprovodi Juventas u partnerstvu sa Help Montenegro, ALDA – European Association for Local Democracy i Mrežom za evropske politike – MASTER, uz podršku Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori i sufinansiranje Ministarstva regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama. Projekat "Ne moraš sam" realizuje se u saradnji sa studijskim programom Primijenjena psihologija Univerziteta Donja Gorica.

Kroz radionice sa studentima i srednjoškolcima želimo da otvorimo prostor u kojem mladi neće dobijati gotove odgovore, već priliku da ih istražuju – da bolje upoznaju sebe, prepoznaju svoje resurse, govore o temama koje su njima važne i kroz iskustvo grupe grade osjećaj povezanosti i podrške.

Posebnu vrijednost grupnog rada vidim upravo u tome što sebe ne upoznajemo samo kroz introspekciju. Neke sopstvene "mrtve uglove" teško možemo vidjeti sami. Ponekad ih otkrivamo tek u odnosu sa drugim – kroz pitanje koje nam neko postavi, drugačiju perspektivu ili iskustvo u kojem prepoznamo dio sebe.

U grupi zato učimo da govorimo, ali i da čujemo. Da tuđe iskustvo ne moramo procjenjivati da bismo ga razumjeli. I da podrška ne podrazumijeva uvijek savjet ili rješenje. Ponekad počinje jednostavnim iskustvom da možemo govoriti otvoreno, u sigurnom prostoru, bez straha od osude.

U tome vidim i jednu od najvažnijih poruka projekta.

Cilj nije stvaranje generacije bez problema i životnih kriza. Takva generacija neće postojati. Cilj je generacija koja će bolje poznavati sebe i svoje kapacitete, a istovremeno razumjeti vrijednost odnosa i podrške.

Generacija koja samostalnost neće poistovjećivati sa samodovoljnošću.

Koja će umjeti da postavi granicu, ali ne i zid.

Koja će znati da je u redu reći: "Treba mi podrška".

Jer moći sam i morati sam nije isto.

TIM PROJEKTA "NE MORAŠ SAM"

(Stavovi izneseni u ovom članku isključivo su stavovi neformalne grupe "Ne moraš sam")