Duga agonija lijevog centra

Piše: Janis Varufakis

Ipak, i dalje me je mučilo teško, u takvim situacijama vjerovatno najvažnije pitanje: da li je moguće praviti kompromise i ne kompromitovati se? Koji pojedinačni kompromis će me prevesti na mračnu stranu? Mjesecima sam tragao za odgovorom, dok mi se jednog dana nije ukazao.

Ali u kom trenutku kompromis prerasta u izdaju? U kom trenutku praktikovanje vještine razumnog popuštanja dovodi do izdaje sopstvenog biračkog tijela – čak i pristajanja na podlost? Znaju li zlikovci uopšte da su zlikovci? Da li su svjesni onog trenutka kada ih je kaskada kompromisa konačno izbacila s terena moralnog postupanja? Ne vjerujem. Sposobnost ljudske duše da racionalizuje čak i najpodlije izbore praktično je bezgranična. Gotovo da nema užasa koje ljudi čine jedni drugima koji se ne mogu pravdati načelom manjeg zla.

Bio je februar 2015. kada sam upoznao nepatvorenu banalnost kompromitovanih lidera evropskog lijevog centra. Tu banalnost dodatno je naglašavao oštar kontrast između tih ispraznih ljudi i Volfganga Šojblea, konzervativnog njemačkog ministra finansija i evropskog prvosveštenika strogih mjera štednje. Bio je nemilosrdan, ali uvjerljiv; analitički nejak, ali intelektualno dosljedan sebi; grub i istovremeno umirujuće samouvjeren. Govorio je nečuveni stvari, na primjer: "Ne smijemo dozvoliti da rezultati izbora utiču na ekonomsku politiku Evrope". Ali bio je otvoren u svojim nastupima i odavao utisak da svijet opisuje upravo onako kako ga vidi.

Kako izbjeći AI ropstvo

Onda su počeli mučni razgovori s liderima lijevog centra.

Prvi je bio Mišel Sapen, francuski ministar finansija, dugogodišnji kadar Socijalističke partije. Pošto me je dočekao kao brata po oružju, pohvalio moja mišljenja o mjerama štednje i objećao da ćemo se zajedno boriti da Evropu ponovo izvedemo na put rasta, poveo me je na konferenciju za novinare. Tamo se sve u trenutku promijenilo. Nestali su bratstvo, zajednički ciljevi i osude mjera štednje. Umjesto toga, optuživački je mahao prstom prema meni i hvalio "disciplinu" i stezanje kaiša s više entuzijazma nego sam Šojble. Kada smo ostali sami, odmah se vratio onaj drugarski ton. Prekinuo sam ga, pogledao u oči i pitao: "Ko ste vi i šta ste uradili s čovjekom kojeg sam upoznao prije sat vremena?"

Prema mojoj teoriji o produženom samoubistvu lijevog centra, početak ovog procesa treba smjestiti u 1971. godinu, kada je Breton Vuds likvidiran Niksonovim šokom. Prije toga su evropski i britanski socijaldemokrati imali ulogu posrednika. Kada bi ušli u vladu, okupljali su industrijske i sindikalne lidere oko stola da se dogovore: dio industrijskih profita usmjeravan je na finansiranje države blagostanja, a dio se vraćao radnicima kroz bolje plate i uslove rada. Međutim, s okončanjem aranžmana iz Breton Vudsa, novac i moć su se preselili iz svijeta industrije u svijet finansija.

Već poznih sedamdesetih, okupljanje posustalih industrijalaca i lidera sve slabijih sindikata oko istog stola više nije imalo smisla. U svijetu kojim su vladali bankari i trgovci jedina smislena pogodba bila je ona između ministara i finansijera. To je bila faustovska pogodba. Toni Bler u Londonu, Žak Delor, prvo u Parizu, zatim u Briselu, Gerhard Šreder u Berlinu… Svi su bankarima dali dozvolu da rade šta god požele u zamjenu za krupnije mrvice s njihovog stola kojima će finansirati državu blagostanja i, da se ne zaboravi, sopstvene izborne kampanje. U toj ulozi je socijaldemokratija dopuzala do finansijskog sloma 2008. godine.

Kada su na jesen 2008. banke propale, socijaldemokrati na vlasti nisu znali šta ih je snašlo. U nedostatku analitičkih kapaciteta potrebnih da se shvati mehanizam kraha, bez moralne kičme potrebne da se stane na put finansijerima, odlučili su da spasu ne samo banke nego – i bankare. Rezultat je bila štednja za mase i "socijalizam" za bankare, kolaps investicija i ekonomski pad bez kraja. Od tog trenutka socijaldemokratija klizi u izborni, etički i politički zaborav.

Pisao sam o tome u knjizi "Globalni Minotaur", 2011. godine. Ali jedno je razvijati teoriju, a drugo čitati je s lica lidera lijevog centra 2015. godine: porazi, kompromis, banalnost. Sjećam se osjećaja kada je avion uzletio iz Berlina, noseći me nazad u Atinu, u parlament u kom je nacistička partija već bila treća po snazi zahvaljujući nezadovoljstvu izazvanom godinama bezumne centrističke štednje. Onda sam se sjetio Fione.

Te riječi su mi se vratile na onom avionskom letu 2015. godine. Podsjetile su me zašto mislim da su sastanci sa Šojbleom mnogo korisniji od susreta s liderima lijevog centra koji "previjaju leševe" dok Šojble "kopa grobove". Pored zadovoljstva razgovora s ljudima koji misle ono što govore, tu su i drugi kratkoročni i dugoročni razlozi zašto ja, kao ponosni ljevičar, radije pregovaram sa samouvjerenim desničarima nego s gubitnicima s lijevog centra.

Umjesto kompromitovanih pseudonaprednjaka koji previjaju hodajuće ranjenike, radije bih na vlasti vidio Normana Tebita koji im bešćutno poručuje da urade "nešto korisno". Uspravna ljevica koja drži do sebe odgovorila bi mu da su bankari, šverceri i oligarsi oni koji treba da počnu da rade nešto korisno. Nažalost, kompromitovana ljevica to ne čini. Umjesto toga, ona u srcima ugrožene većine raspiruje lažne nade praznim objećanjima da će se boriti za njih. Te nade se lome o kamenje stvarnosti. I onda? Poslije gubitka vjere u desni i lijevi centar, birači nemaju kome da se okrenu osim demagozima i njihovim obećanjima da će ih učiniti "ponovo velikim", da će podići ograde na granicama, pripremiti se za rat protiv izmišljenih neprijatelja, pobrinuti se za "druge": muslimane, Jevreje, invalide, tamnopute ljude koji "zagađuju" genetski pul.

Naravno, lideri lijevog centra napadaju me zbog nespremnosti da ih podržim, prikazuju me kao korisnog idiota desnice. Odgovorio bih da je dužnost ljevice da ostane u opoziciji dokle god se ne sabere, dok ne izgradi temeljan plan i ne dobije mandat za svrgavanje oligarha i sprovođenje jedne funkcionalne, progresivne agende. Bolje je ostati u opoziciji koja održava u životu istinsku nadu dok desničarski establišment divlja na vlasti, nego dalje kompromitovati ljevicu uzimanjem vlasti na lažnim objećanjima koja će zasigurno ugasiti svaku nadu i proizvesti postmoderne verzije fašizma.

To su misli koje su me samo šest mjeseci poslije polaganja zakletve navele da podnesem ostavku, mada sam znao da ću biti demonizovan i odgurnut na političku marginu. Zapravo nije teško. Sjećate li se pitanja koje me je mučilo od prvog dana na novom poslu? Da li ću prepoznati onaj fatalni kompromis koji me prevodi u zemlju korumpiranih?

Na kraju nije bilo tako teško primijetiti ga. Trenutak je došao kada mi je saopšteno da imam izbor: politička karijera u zamjenu za potpis na zahtjevu za gromadan novi kredit (koji bi država koristila da se pretvara da otplaćuje dugove), kredit odobren pod uslovom da se još jednim paketom mjera štednje 80% mojih sugrađana gurne u dugoročno dužničko ropstvo. Nisam potpisao. Većina mojih kolega u ljevičarskoj vladi jeste. Rezultat? Siriza više ne postoji, podivljala desnica dominira, a fašistička desnica je sve jača.

U krajnjoj instanci, kompromitovana ljevica ubija nadu i otvara put reakcionarima najgore vrste. Bolje je biti poštena opozicija desničarima na vlasti nego proizvoditi nova čudovišta politikama kompromitovane ljevice. To nije odustajanje od težnje da se stekne vlast. To je samo primjena jednostavnog pravila: jedini kompromis vrijedan truda jeste spremnost na odricanje od vlasti prije nego na odricanje od budućnosti sopstvenog naroda.

(UnHerd, Preveo Đorđe Tomić Peščanik.net)