Upotreba sinkretizma

Piše: Milisav S. Popović

Svaki čovjek (ali svaki bogovetni) potpada pod njegove latice. Ipak, da bismo ga secirali do jasne i upotrebljive mjere... ajde da obnovimo gradivo.

Sinkretizam je pokušaj spajanja pojmova, ubjeđenja i misli koje potiču sa potpuno različitih osnova – te se prelivaju u novu teoriju ili praksu koja je maltene neodrživa – jer su elementi međusobno inkompatibilni (suprotstavljeni, samopotirući). Prostije rečeno – sinkretizam spaja dvije ili više suprotnosti, bez zajedničkog imenitelja, kako bi se došlo do nekog odgovora.

No, nije svaki sinkretizam loš. Naravno, zavisi gdje ste ga sreli... jer, njega ima gdje god pogledali: u politici, psihologiji, filozofiji, teologiji, umjetnosti (posebno književnosti), logici, lingvistici. I gdje god da je zašao, napravio je rusvaj, ali negdje se pokazao izdašnim.

Elem, u politici ga možete prepoznati kao "grdno ljepilo" – kada se, na primjer, neki program zalaže za demokratizaciju, ujedno promoviše netoleranciju prema određenim ljudima, kada liberalno orjentisane partije flertuju sa esktremistima, ili kada komunizam stvara logore i ubija neistomišljenike.

Teologija je još očiglednija... skoro sve velike (savremene) religije su u sebe inkorporirale određena paganska vjerovanja i običaje, kako bi što brže uključile zadrti (mnogobožački) narod u redove svoje vjere. Zato mnogi teolozi tvrde da se ovim postupkom, dodavanjem nekompatibilnog običaja (rituala), kvari prvobitna istina proklamovana u monoteizmu. Ali, izgleda da je tako moralo...

Psihologija je sinkretističko razmišljanje dugo smatrala lošim – pa su djecu koja su dodavali aspekte mašte realnosti (jer njihova svijest barata malim brojem činjenica, a upija mnogo više bajkovitih nazora) – "liječili" posebnim terapeutskim pristupom. Srećom, uskoro se utvrdilo da je sinkretizam poželjan u mentalnom razvoju mališana... I da mašta razvija klastere spoznaje i kreativnosti (sočno utiče na inteligenciju). Bio je to period kada je nauka htjela dječji svijet da izliječi od mašte.... i umalo nisu uništili generacije. Danas, u pedagogiji, mašta se podstiče (i kontroliše, da ne pređe u pseudofantaziju).

Stalno niču

I evo nas u umjetnosti. Gdje bismo bili, kao civilizacija, da se nije pojavio Žil Vern, Leonardo... u krajnjem, Tesla. Sve su to ljudi koji su stečenu realnost nadogradili vizijama (jer im niko nije ponudio nova saznanja)... hrabro su istupili iz tadašnjeg ambijenta, i izmaštavali sve stvari koje su danas realnost, a nekada su bile doživljavanje kao ludost, dijaboličnost čak. Sinkretizam je kod njih bio jak... ali ih nije sažvakao, kao što to radi običnima.

Dođosmo tako do "sinkretističkog cvijeta". On je ono kada ste sigurni da ste u pravu, a napravili ste golemu grešku... jer ste baratali poznatim činjenicama u nepoznatom kontekstu. Da bi vam bilo jasnije – postaviću pitanje: Šta je teže? Kilogram kamenja ili kilogram pamuka?

Većina uvijek odgovori kilogram kamenja. I potpuno pogriješe. Onaj manji dio pomisli da se radi o zamki: pa kažu "kilogram pamuka". Tek što oni mlatnu.

Kilogram je kilogram, bez obzira na supstancu koja je izmjerena.

Ovdje vas je samo "sinkretistički cvijet" doveo do odgovora, koji nije realan. Možete zamisliti šta vam on radi u životnim okolnostima, u komunikaciji sa drugima... u saživotu sa svijetom uopšte. Dovodi vas u ubjeđenje da ste bili u pravu, a zapravo ste popasali travu. I koliko toga smatramo trijumfom, a ukopali se u jamu. Jer ne umijemo da procijenimo težinu fenomena – koji nam je zapao.

Za kraj, malo lingvistike... Naš jezik je divan, ali ga grize sinkretizam. Na primjer, riječ "jeste" – predstavlja afirmaciju, i nema vrdanja kada se iskaže. Ne može biti u formi pitanja... a na samom startu napisah "jeste li čuli..", umjesto "da li ste čuli..." No, pravopis to dopušta – iako je logika time oštećena. I još luđe, imamo duplu negaciju "nisam nikada to vidio" (što bi po logici značilo da jesam vidio)... A od svega najšašavije – imamo prošlo vrijeme u budućem: "Kada te budem sreo, j....o sam ti majku!"

I umijemo da kažemo da je nešto "najbitnije" – iako "bitnost" nema komparaciju.

(Autor je književnik)