Skrnavljenje pravne nauke

Piše: Krsto J. Pejović

Iole obrazovani pravnik ne može da se ne upita kakvo je to gaženje pravne struke i nauke?! Ovi "plodovi" su preuzeti od zapadnoevropskih stručnjaka koji svojim (ne)znanjem žele da nam doziraju ''znanje''. Nešto takvo ne poznaje ni virtuelno običajno pravo, niti istorijska evolucija prava. Univerzalnost prava se može svakako shvatiti i bez pravnih alatki. Dakle, tvrditi da pravo zahtijeva pravne alatke, i to sve više, medijska je suspenzija prava. Još kad se od određenih "faktora" u javnim istupima čuje da postoje alatke za autonomiju ideje prava, odnosno pravde, pravo će, najblaže rečeno, nestati ili se preobraziti u nagodbu. Autor ovog teksta ne želi da raspravlja o nečemu što je van pravnog života, pravnog prostora i pravnih standarda. Ustanove, pravne radnje i pravna sredstva ne mogu se zamijeniti laičkim opisima i iskazima. Autonomni pravnici, intelektualci, treba barem donekle da ignorišu alatke prava i da se profesionalno odnose prema pravnoj struci. To je njihov odnos prema čuvanju pravne tekovine i istorije pravnog sistema Crne Gore, koja je conditio sine qua non. Valji reći da su pravne radnje i pravna sredstva izvor pravnog poretka, a sve drugo je pomor pravne nauke. Pravila zakonika u kome stranke raspravljaju sadržana su u pravu postojećeg odnosa koji reguliše "životno" pravo Crne Gore.

Krsto J. Pejović

arhiva

Težnja prema postojanosti pravne tradicije Crne Gore je naša egzistencija koja uvijek pronalazi rješenje bez ikakvih alatki. Nemoguće je ne sjetiti se Valtazara Bogišića čiji je Imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore remek djelo pravne doktrine. Sadržina tog zakonika je ono što je iz "glave cijelog naroda", što se i vjekovima taložilo i time dobilo naučnu verifikaciju. Njemu nije bila potrebna vještačka inteligencija, niti pritisak sa Zapada radi upotrebe pravnih alatki. I bez njih su njegove norme bile jasne, konkretne i stvarne. Zakonik je "izašao" iz dubine logike crnogorskog naroda. Pravni poredak koji je stvorio gospodin Bogišić izašao je iz čitavog čovjeka, i to iz dubine transcedentne filosofije običaja plemena Crne Gore. Kao slovo nekoj riječi, tako i norme daju život Imovinskom zakoniku Crne Gore, i to bez ikakvih alatki. Otuda treba reći da postoji jedino put ka tumačenju koje daje smisao normi, odnosno zakonu. Dakle, moral čini vladavinu prava, a ne baš pravne alatke, koje nude tercijarni nivoi evropskog prava, bez obzira na to ko i kako poima pravdu. U savremenom čovjeku treba da postoji poriv za ostvarivanjem humanog čovjeka, a ne vještačke inteligencije, koja proizvodi pravne alatke. Ipak, postoji strah od dominatnog shvatanja o upotrebi ''pravnih alatki''. Čak jedan dio (ne) znavenih pokušava da to učini autentičnim. Istina, nemamo još definiciju ''pravnih alatki''. Postoje samo neke mekše formulacije. Ono što je sigurno, postavljase pitanje pojma suverenosti prava. Država i te kako mora posjedovati slobodu donošenja normi, tako da ne zavisi od ''pravnih alatki'' nadnacionalnih tvorevina. Pravno pismenima je poznato da sadržina zakona kojeg je izglasala legitimno izabrana Skupština ne može biti suprotna Ustavu. Svakako tome treba dodati i da vladavina prava nije data jednim izrazom. Ako je vladavina prava moralni princip, onda pravne alatke mogu samo da nagrizu pravdu, što ponekad dovodi do njene korozije i erozije. Prečesto pozivanje na upotrebu ''pravnih alatki'' je huljenje na nacionalni pravni poredak. Bilo bi nepravedeno ne reći da je riječ alat arapskog porijekla koje znači pribor, i to sve što je potrebno za rad, naročito ručni, oruđe.

Nemaština pravde

Značajno je podsjetiti da je Crna Gora više od dva vijeka imala svoju istorijsko pravnu zrelost, bez obzira na to što je to bio tek početak vladavine prava i države. Primjena tog i takvog prava nije bila posledica nenarodne aktivnosti. Pravo tada nije pripadalo nekom drugom pravnom poretku, jer Crna Gora nije bila tip podaničke države. Norme Ustava Crne Gore su bezuslovne. Jedna od tih normi glasi da svak ima pravo na ličnu slobodu. I tu nema mjesta o primjeni pravnih alatki. Ne zaboravimo da je Valtazar Bogišić pošao samostalnim putem, izradio moderan, originalan narodni zakonik koji je još tada preveden na francuski, njemački, italijanski i ruski jezik. Njegovu sadržinu i jasnoću norme nisu zaobišli ni Japanci, iako je rađen bez pravnih alatki EU. Znao je narod Ceklina, kako navodi Bogišić, da u prometu ne mogu biti stvari koje su posvećene crkvi. Navodi manastir Kom, iz kojeg niko nije htio ni prut uzeti, a kamoli šumu posjeći, jer su se bojali da im se nekakva nesreća ne desi. Ako je potrebna promjena pravnog poretka Crne Gore, činimo to našim jezikom. Budimo bar donekle sledbenici naših velikana. Tačno je da sila koja vlada svijetom ponekad postaje nužnost. Naša moralna dužnost je da sačuvamo svoju pravnu suverenost. Svakoj zemlji to pravo pripada, pa i Crnoj Gori. U knjizi "Nastajanje savremenog prava u Crnoj Gori" (1850-1900) dr Petar Stojanović navodi da je u sadašnjosti sažeta prošlost i anticipirana budućnost. Moramo se sjetiti i riječi profesora doktora Radomira Lukića- da pravo tapka za životom. Ako je neophodna izmjena ili dopuna Ustava ili zakona, amandmani su neizbježni.

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"