Zaboravljeni Adam Smit: Između tržišta, morala i usamljenog čovjeka 21. vijeka

Piše: mr Stevan Gajević

Današnji čovjek u odnosu na sve prethodne epohe živi u vremenu neograničenih mogućnosti. Nikada nije bilo više tehnologije, više robe, dostupnosti te robe, više izbora i više bogatstva. Jednim dodirom ekrana može naručiti proizvod sa drugog kraja svijeta, komunicirati sa kontinentima udaljenim hiljadama kilometara i upravljati poslovima bez izlaska iz kuće. Ipak, uprkos svemu, savremeni čovjek djeluje nesigurnije, usamljenije i zavisnije nego mnoge generacije prije njega. Paradoks našeg vremena nije siromaštvo već pitanje: kako društva postaju bogatija, a ljudi često djeluju sve manje zadovoljni? Dva i po vijeka ranije jedan škotski filozof pokušavao je da odgovori upravo na slično pitanje. Zvao se Adam Smit.

Većina ljudi pa i naprednijih poznavalaca ekonomije danas zna samo jednog Smita – autora "Bogatstva naroda", čovjeka "nevidljive ruke tržišta", navodnog oca bezgraničnog kapitalizma. Ali taj Smit je samo polovina priče. Prije ekonomiste postojao je filozof. Prije tržišta postojao je čovjek. Prije Bogatstva naroda, postojala je moralnost.

Smit nije vjerovao da je čovjek samo biće interesa, ili biće koje donosi racionalne odluke, pa da je to tačno gdje bi svakom od nas bio kraj. Smatrao je da ljudi posjeduju unutrašnji osjećaj mjere i odgovornosti – neku vrstu tihog sudije u nama samima. Društvo nije moglo opstati samo na novcu i razmjeni dobara. Moralo je počivati i na povjerenju, poštenju u poslovanju i osjećaju za zajedničko dobro.

Piše: mr Stevan Gajević

-DAN

Možda se upravo tu nalazi problem našeg vremena. Sačuvali smo Smita ekonomistu, a izgubili Smita filozofa. Zadržali smo tržište, ali smo zaboravili čovjeka.

Smitov liberalizam, kako ga tumače sada ili kako zamišljaju da ga tumače bivši marksisti, nije bio poziv na bezgraničnu pohlepu niti odbrana privilegovanih bogataša. Njegova ideja bila je jednostavnija i mnogo ljudskija: društvo napreduje kada čovjek ima slobodu da radi, stvara, rizikuje i gradi. Bogatstvo države ne nastaje u ministarstvima niti u administraciji. Ono nastaje u radnji zanatlije, u maloj porodičnoj firmi, u radionici majstora i u hrabrosti čovjeka koji ulaže sopstveni trud.

Smit je vjerovao da država treba da bude dovoljno snažna da štiti zakon, pravdu i sigurnost, ali dovoljno skromna da ne uguši društvo koje održava. Manje prepreka radu, više prostora za stvaranje. Manje administracije, više preduzetništva. Manje zavisnosti od države, više povjerenja u sposobnosti pojedinca.

Adam Smit nije bio mislilac političkih krajnosti, niti zagovornik društva bez države. Naprotiv, razumio je da svaka uređena zajednica mora imati institucije, pravni poredak i mehanizme koji omogućavaju stabilnost društva. Razumio je i da država ne može postojati bez poreza pa i bez represije, niti da zajednica može funkcionisati bez određene raspodjele zajedničkog tereta. Međutim, Smit je postavljao jedno mnogo dublje pitanje: gdje prestaje legitimna potreba države, a počinje opasnost da ona oslabi vlastite temelje?

Nije bio protiv poreza, ali nije vjerovao da se prosperitet može oporezovati do blagostanja. U toj jednostavnoj misli nalazi se možda jedna od najvažnijih ekonomskih i društvenih opomena modernog vremena. Jer porez nije samo fiskalna kategorija ili obračun između države i građanina. Porez je i poruka koju društvo šalje čovjeku o njegovom radu, trudu i inicijativi.

Ako čovjek osjeća da mu društvo ostavlja prostor da od sopstvenog rada nešto stvori, razvije i sačuva, tada raste i njegova spremnost da rizikuje, ulaže i preuzima odgovornost. Tamo gdje postoji uvjerenje da trud ima smisla, nastaju preduzetništvo, inovacija i razvoj. Međutim, kada država počne da posmatra svaki novi uspjeh prvenstveno kao novu osnovicu za zahvatanje pa i za gušenje, tada se mijenja se psihologija društva, koje rizikuje da oslabi upravo ono iz čega crpi svoju snagu – volju čovjeka da radi i stvara.

A volja za stvaranjem je osjetljiva kategorija. Ona se ne može propisati uredbom, ne može se proizvesti zakonom niti povećati administrativnom odlukom. Čovjek stvara kada vjeruje da njegov trud ima svrhu, da njegova inicijativa nije unaprijed kažnjena i da rezultat rada nije nešto što mu privremeno pripada, već nešto što predstavlja produžetak njegove slobode i odgovornosti.

U kontekstu ekonomije, možemo reći da ovakva volja ima direktno proporcionalni odnos sa stabilnosti poredka koji kreira pravila.

Savremena društva, kao naše na primjer, često upadaju u jednu tihu zabludu, nameće se vjerovanje da će autoritarnija država koja kontroliše veliki broj različitih aspekata društva može biti efikasna i da će energija stvaranja ostati nepromijenjena Kao da se pretpostavlja da je ljudska inicijativa neiscrpan resurs. Međutim, istorija pokazuje nešto drugo. Ljudi ne prestaju raditi onda kada ostanu bez snage; mnogo češće prestaju onda kada izgube osjećaj smisla ili pak kada im sistem taj smisao ukine.

Možda se zato uspješnost jedne države ne mjeri isključivo visinom njenih prihoda, već i nečim mnogo težim za izračunati – stepenom povjerenja koje čovjek ima da njegov rad pripada njemu i da njegov trud nije samo obaveza prema državi, nego i put ka ličnom dostojanstvu. Naime, društva postaju bogata onda kada ljudi imaju razlog da stvaraju, a ne onda kada imaju razlog da odustanu.

Današnja društva često djeluju kao da vjeruju da svaki problem ima administrativno rješenje. Nova uredba, novi pravilnik, novi porez, nova kontrola. Kao da se zaboravlja jednostavna istina: država ne proizvodi bogatstvo; ona ga raspoređuje. Prije raspodjele neko mora stvoriti novu vrijednost.

Međutim, bilo bi pogrešno vjerovati da bi Adam Smit bez rezerve slavio današnji globalni ekonomski poredak. Globalizam, sada vjerovatno na kraju jedne istorijske putanje, odavno je prestao biti ideja miliona slobodnih pojedinaca koji stvaraju bogatstvo sopstvenim radom i rizikom. Umjesto svijeta malih preduzetnika i stvaralaca, nastajao je sistem koncentracije moći, algoritama i nadnacionalnih ekonomskih struktura. Kao odgovor na takav poredak, istorija kao da zatvara puni krug – iza digitalne apstrakcije i globalnih modela ponovo se vraća klasični kapitalizam, sa svim svojim vrlinama i svim svojim manama.

Možda Adam Smit nikada ne bi mjerio bogatstvo države veličinom budžeta a još manje BDP-a niti rastom poreskih prihoda. Možda bi ga mjerio jednostavnije – brojem ljudi koji mogu dostojanstveno živjeti od svog rada, stvarati bez straha i vjerovati da njihov trud ima smisla.

Jer bogata država nije zbir institucija. Bogata država je zbir slobodnih, vrijednih i zadovoljnih ljudi.

I možda najveća ironija našeg vremena nije što živimo u svijetu koji se stalno poziva na Adama Smita. Veća ironija je što sve manje ličimo na društvo koje je zamišljao.

(Autor je ekonomista)