The New York Times: Gubitak vjere u partije na vlasti prevladao Evropom

Piše Stiven Erlanger za "Njujork tajms"

Centralističke partije suočavaju se sa ozbiljnim problemima u velikom boroju najvećih i najvažnijih evropskih gradova. Bijes zbog evropskog rasta, visoke inflacije, pozamašnog državnog duga i slabih izgleda za mlade ljude potpiruje proteste krajnje desnice i krajnje ljevice.

Masovni protesti u Francuskoj, koji su počeli kao protesti zbog minornog ulaganja u škole su među šokantnijim primjerima. Ipak, ova pojava se ravija godinama, sa onim što se doživljava kao neuspjeh liberalne demokratije da ispuni obećanja u pravcu bolje budućnosti, naročito za mlade i radnu snagu.

Протести у Паризу 22. октобра 2026. године

-ABDUL SABOOR/REUTERS VIA GULIVER

Među Evropljanima sve više prevladava stav da tradicionalne partije lijevog i desnog centra ne nude stvarne alternative i da njima upravlja obrazovana elita koja je izgubila osjećaj prema siromašnima, radnicima i omladini. Suočavajući se sa rastućim deficitom, troškovima i zateznim kamatama, vlade širom Evrope kao da malo šta mogu da urade u pogledu reagovanja.

Umjesto toga, mnogo ljudi podržava stranke poput one Marin le Pen, koja zauzima prvo mjestu u anketama o tome ko će biti sljedeći francuski predsjednik, kao predstavnica ekstremne desnice ili, pak, partija Žan Luka Melanšona, predstavnika ekstremne ljevice, koji je na drugom mjestu. U Njemačkoj, građani se okreću desničarskoj Alternativi za Njemačku, kao i jednoj ekstremno-ljevičarskoj stranci.

S obzirom na velike izborne cikluse koji prestoje u četiri evropske najnaseljenije države, Španiji, Francuskoj, Italiji i Poljskoj, velike promjene dolaze iz pravca ekstremnijih partija. Čak i u Italiji, gdje su protesti eskalirali tokom vikenda, desničarska premijerka Đorđa Meloni našla se pred bivšim generalom Robertom Vanačijem, koji nastupa još više udesno.

Krajnje desničarske partije takođe su dio vlada Češke, Finske, Slovačke i Hrvatske, dok se slovenačka vlada oslanja na podršku jedne takve partije izvan vladajuće koalicije, nedavno je primijetio Alberto Alemano, profesor evropskog prava na školi za biznis HEC Paris. A konkurencija koja dolazi s još ekstremnije desnice već navodi neke od tih partija da zaoštre svoje stavove.

The New York Times: Koliko će Trampa koštati podrška Netanijahuu uoči predstojećih izbora?

Zadovoljstvo funkcionisanjem demokratije naglo opada, pokazuju redovna istraživanja javnog mnjenja. U Francuskoj je, prema jednom takvom istraživanju, 69% stanovništva nezadovoljno demokratijom. U Španiji taj procenat iznosi 68%, u Italiji 62%, a u Poljskoj 47%, koja je nakon višegodišnje sovjetske okupacije ponovo uspostavila demokratiju. U Sjedinjenim Američkim Državama nezadovoljno je 69% stanovništva.

Toliko je razloga iznijeto za pad optimizma i vjere u centralističku politiku. Daron Adžemoglu, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, objašnjava to jednostavno: "Počeli smo demokratiju da uzimamo zdravo za gotovo", rekao je on.

Liberalna demokratija nije uspjela da očuva vjeru među običnim građanima, a naročito među radničkom klasom. "Ako liberalizam ponovo bude u usponu, mora se fokusirati na radničku klasu", dodao je.

Na protestima u Francuskoj koji su se munjevito raširili čitavom zemljom bili su i radnici i penzioneri ljuti zbog inflacije i viskoh kamatnih stopa, naročito imajući na umu sve više cijene struje i skuplje zaduživanje, ukazuje na veliki neuspjeh predsjednika Emanuela Makrona i njegove vlade desnog centra, kao i liberalne demokratije uopšte.

Nasilje koje je preraslo u nerede u mnogim gradovima, očekuje se da će samo ići naruku Le Pen i njenim kritikama liberalne politike, posebno u pogledu imigracije i bezakonja.

Adžemoglu, profesor na Masačusetskom tehnološkom institutu (MIT), pokušao je da u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Šta se dogodilo s liberalnom demokratijom?" iznese i analizu i određena rješenja. U knjizi izdvaja "dva široka pravca neuspjeha" tokom posljednjih pola vijeka, koji su doveli do rasprostranjenog osjećaja otuđenosti i nezadovoljstva establišmentom.

Prvo je ono što on naziva neuspjehom u tome da se obogati, prvenstveno, radnička klasa koju je pogodila automatizacija, globalizacija i nagli porast nejednakosti, a pritom su radnici duboko zabrinuti i zbog vještačke inteligencije.

Lideri su zaboravili da je ključni aspekat njihovog dogovora sa biračima da se "zakrpe rupe", da se obezbijedi dobro funkcionisanje infrastrukture važne za svakodnevni život, od puteva, preko prosvjete do zdravstva.

Drugo je, kako je Adžemoglu kazao u intervjuu, "uspon politike nametnute odozgo", pri čemu obrazovana elita dominira čak i tradicionalnim socijalističkim i radničkim partijama širom zapadnog svijeta i, prema njegovom mišljenju, omalovažava ili odbacuje stavove i brige onih koji su ih tradicionalno podržavali.

Kao rezultat toga, glasači iz radničke klase se okreću populističkim strankama krajnje ljevice, a posebno krajnje desnice, kao što se dešava u Francuskoj i Njemačkoj, što predstavlja prijetnju tradicionalnim vrijednosti, smanjenje tradicionalno velikih partija širokog političkog spektra centra i ugrožavanje funkcionisanja parlamentarne demokratije.

Sa ova četiri važna izbora i privlačenjem krajnje desnice na svakom od njih "imaćemo veliku transformaciju", sa fragmentiranim vladama, izjavio je Ivan Krastev, predsjedavajući Centra za liberalne strategije u Bugarskoj i saradnik na Institutu za humanističke nauke u Beču.

Desničarske koalicije vjerovatno će sadržati male krajnje desničarske partije "koje će mejnstrim krajnje desničarske partije držati kao taoce i moći da ih spriječe da se pomeraju ka centru".

Ako postignu dobar rezultat, "onda vrlo brzo pokušavate da ih normalizujete, jer inače Evropska unija ne može da funkcioniše, a to ne doprinosi tome da se ljudi osećaju sigurnije", rekao je on.

Francuski predsjednički izbori u proljeće biće ključni. Pobjeda Le Pen mogla bi imati velike posljedice za Brisel, za euro, za NATO i za evropsku podršku Ukrajini.

Članak je objavio "Njujork tajms"

c.2026 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović