The New York Times: Ujedinjene nacije su grozne, ali ipak potrebne

Piše: Nikolas Kristof, kolumnista "Njujork tajmsa"

Administracija Donalda Trampa kasni sa uplatom članarine Ujedinjenim nacijama, dok je 141 zemlja, uključujući i gorepomenute, u potpunosti izmirila svoje obaveze. A dok se druge zemlje barem pretvaraju da unapređuju mir u duhu Ujedinjenih nacija, predsjednik Donald Tramp iskoristio je svoj govor u UN da zaprijeti da će "uništiti" Iran i "otjerati ga u pakao". Rijetkost je da neki svjetski lider izađe na govornicu Ujedinjenih nacija i razmatra mogućnost da počini ono što zvuči kao genocid.

Sve ovo ukazuje na tragediju našeg vremena: širom svijeta trenutno se vodi oko 130 oružanih sukoba, više nego dvostruko u odnosu na 2009. godinu, prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, a sve veći dio izazova s kojima se suočavamo ima međunarodni karakter i zahtijeva multilateralna rješenja. Ipak, velike sile marginalizuju Ujedinjene nacije i čine ih još manje djelotvornim nego što su inače.

Trampov rat protiv Irana proširio se na Jemen i Crveno more. Rusija izvodi takozvane napade u sivoj zoni širom Evrope. Postoji rizik od rata s Kinom zbog Tajvana ili Južnog kineskog mora. Droga, epidemije, vještačka inteligencija, kompjutersko hakovanje, terorizam, trgovina ljudima, klimatske promjene, prijeteća glad u Somaliji, posljedice rata u Ukrajini, Sudanu i Pojasu Gaze, svi ovi izazovi zahtijevaju zajedničke odgovore, a Ujedinjene nacije su očigledno mjesto na kojem bi se oni mogli pronaći.

Ipak, kada je riječ o mnogim od ovih problema, Ujedinjene nacije postaju gotovo irelevantne.

Tramp je prošle godine omalovažio Ujedinjene nacije nazvavši ih organizacijom punom "praznih riječi", i imao je pravo. Ta organizacija je bojažljiva Vavilonska kula, djelotvornija u izdavanju papira nego u rješavanju sukoba; sjednica Ujedinjenih nacija je oličenje pakla.

Mnogo puta tokom godina poželio sam da udaram glavom o zid od frustracije zbog birokratije Ujedinjenih nacija. Godine 2009, kada sam s Džordžom Klunijem izvještavao o genocidu u oblasti Darfura u Sudanu, UN je povukao našu bezbjednosnu pratnju iz straha da će biti povezani s bilo kakvom kritikom koju bi Kluni mogao uputiti Sudanu zbog počinjenog genocida.

Sala za sjednice Ujedinjenih nacija

-MIKE SEGAR/REUTERS VIA GULIVER

"Cijena se mjeri ljudskim životima", rekla mi je Nadija Murad, dobitnica Nobelove nagrade za mir, čiji je region u Iraku 2014. godine gotovo dvije nedjelje bio opkoljen borcima ISIS-a. "Niko nije došao da nam pomogne", rekla mi je. Na kraju su je oteli pripadnici ISIS-a i mjesecima silovali. Njena majka i šestoro braće su ubijeni.

Ipak, iako su Ujedinjene nacije povremeno paralizovane, one su i vitalne, a ponekad predstavljaju pravo čudo.

"Vidjela sam i da su službenici UN ostajali na mjestima i nakon što su svi drugi otišli, obavljajući posao koji niko drugi nije bio spreman da radi", rekla je Murad. "Taj posao je od suštinskog značaja. Upravo zato UN mora da ga radi bolje."

Kritičari mogu da osuđuju zaposlene u UN kao "smrtonosno ohole parazite", kako ih je prije nekoliko dana nazvao predsjednik Argentine Havijer Milei, ali mene su u Centralnoafričkoj Republici zajedno s hrabrim humanitarnim radnicima UN držali na nišanu dok su pokušavali da dopreme pomoć očajničkom području za život nakon što su drugi humanitarni radnici pobjegli. Vidio sam pripadnike UN na prvoj liniji kako žive u teretnim kontejnerima u Somaliji, spavaju u šatorima u Južnom Sudanu, voze se opasnim putevima u Kongu i suprotstavljaju naoružanim ljudima u Jemenu, rizikujući sopstvene živote da bi spasili djecu od rata, silovanja i bolesti.

Jedan od heroja 20. vijeka bio je Džejms P. Grant, koji je predvodio UNICEF i 1982. godine pokrenuo revoluciju u preživljavanju djece. On i njegov tim koristili su vakcine i bolje metode liječenja dijareje kako bi za svog života spasili 25 miliona ljudi, a od tada još bezbroj miliona.

Kada su kritičari Ujedinjenih nacija stavili svoje živote na kocku zbog drugih, kao 136 zaposlenih u UN koji su prošle godine poginuli na dužnosti? Ili kao 73 službenika UN koje Huti trenutno drže kao zarobljenike u Jemenu?

Danas se u Kongu radnici UN bore protiv epidemije ebole. U Somaliji hrane izgladnjelu djecu. U Gazi distribuiraju pomoć. Ako su se Sjedinjene Američke Države tokom rata između Izraela i Hamasa u Gazi istakle po tome što su obezbijedile bombe teške skoro 1.000 kilograma, koje je Izrael koristio za uništavanje čitavih naselja, Ujedinjene nacije su se istakle pokušajima da uspostave mir i dopreme pomoć kroz izraelske kontrolne punktove.

Suprotnost multilateralizmu Ujedinjenih nacija jeste ruska invazija na Ukrajinu. To je Trampov napad na Iran. To je Ilon Mask koji "ubacuje USAID u mašinu za mljevenje drveta", kako je sam rekao, što je, prema jednoj procjeni, koštalo više od 750.000 života. Zato, uprkos svom nestrpljenju zbog tromosti birokratije UN, svaki dan bih prije izabrao Ujedinjene nacije nego nacionalizam velikih sila i njihovu samovolju.

Na kocki nije samo budućnost UN već i šira globalna arhitektura. Trampovi napadi na NATO poklon su Rusiji. Njegov napad na Međunarodni krivični sud poklon je ratnim gospodarima. Njegovo povlačenje iz Svjetske zdravstvene organizacije poklon je virusima.

Naravno, kritikujte Ujedinjene nacije; često to i zaslužuju. Ali pretpostavljam da bi milioni više djece umirali svake godine kada ne bi bilo UNICEF-a, Svjetskog programa za hranu, Agencije UN za izbjeglice i Kancelarije UN za koordinaciju humanitarnih pitanja. Sve u svemu, čini mi se da je to rezultat koji se može braniti, zar ne?

Treba razumjeti i da su Ujedinjene nacije urušeni stub onoga što je preostalo od geopolitičkog globalnog poretka koji su Sjedinjene Američke Države pomogle da stvore nakon Drugog svjetskog rata i od kojeg su i same i svijet imali ogromnu korist. Takođe treba imati na umu da je jedan od razloga za frustrirajuću paralizu i bojažljivost UN upravo to što velike sile nameću svoju volju, često stavljajući veto na konstruktivno djelovanje, a Sjedinjene Američke Države pritom dodatno smanjuju budžetska izdvajanja.

The New York Times: Zašto đaci i studenti protestuju širom Francuske?

Strahujem da bi paraliza mogla postati još gora.

Ujedinjene nacije bi ove godine trebalo da izaberu novog generalnog sekretara, a ovo je trenutak kada je svijetu potreban harizmatičan, odlučan lider koji bi mogao da iskoristi svoju poziciju i suoči se sa bezbjednosnim i humanitarnim krizama širom svijeta. Nažalost, čini se da su upravo Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija odlučne da to spriječe.

Sve je veća zabrinutost da Tramp, Si Đinping i Vladimir Putin neće moći da se dogovore ni o jednom od aktuelnih kandidata za generalnog sekretara i da će se opredijeliti za nekog bezazlenog kandidata iz drugog plana, toliko blagoga i nenametljivog da će Ujedinjene nacije biti dodatno marginalizovane i oslabljene.

Rezultat bi vrlo vjerovatno bio još više epidemija ebole, još više ratova, još veća paraliza u suočavanju sa zajedničkim prijetnjama čovječanstvu i još više tame koja se nadvija nad našom planetom.

Članak je objavio "Njujork tajms"

c.2026 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović