The New York Times: Vječita opsesija dugovječnošću

Piše Rosa Lister za "Njujork tajms"

Jedan natpis iz 1635. godine koji glasi "Stari, stari, stari, veoma stari čovjek", prikazuje Tomasa Para, jednog lukavog lika koji je navodno, u vrijeme smrti, imao 152 godine, a čija se nevjerovatno dugovječnost još uvijek spominje u reklamama i tretmanima protiv starenja tokom 1890-ih godina. Na drugom natpisu navode se Džon i Sara Rovin, koji fantastično izgledaju za njihove tobožnje godine (172 i 164). Iako izborani i pogureni, još uvijek se kreću i imaju onaj isti vješti, nadobudni izgled kao i Par.

Skoro svako od ovih navodno prastarih ljudi sa portreta ima pomalo specifičnu energiju, kao da su izveli nekakvu famoznu pljačku.

U tim natpisima nije pisalo da li su oni svjesno lagali ili su istinski vjerovali da su nadmudrili vrijeme. Ipak, bila je jasna jedna stvar: "Sigurno da niko nije dočekao 164 ili 172 godine."

Starost niko nije izbjegao, ali to svejedno nije spriječilo ljude da pokušaju. Među više od 120 predmeta prikazanih na izložbi, u muzeju u Londonu čija izlaganja povezuju nauku, medicinu i umjetnost, ima mnogo primjera čovjekove želje da ne samo živi što duže, već i da to uspije izgledajući najbolje što može: jedna staklena boca vode iz "fontane mladosti" na Floridi; reklama iz 1930. godine o ovsenim pahuljicama koje sprečavaju starenje; aparat "ljubičastog zraka". (Riječ je o kompletu osjetljivih staklenih instrumenata koji su se prislanjali na lice i provodili visokofrekventne struje, stvarajući blagi ljubičasti sjaj, a proizvođači su obećavali da će vam, za malu nadoknadu, vratiti mladost.)

Voda iz "izvora mladosti" sa izložbe u Londonu 31. marta 2026. Biohakeri poput Brajana Džonsona čini se da žele da žive zauvijek. Kako bi to izgledalo?.

-JOANNA YEE VIA NYT

Nikad nam nije bilo mi to što nećemo zauvijek ostati mladi, ali je nezadovoljstvo postalo sve izraženije, te postoji sve jače ubjeđenje da ćemo uskoro vjerovatno moći da učinimo nešto po tom pitanju.

Najvatreniji zagovornik ovog uvjerenja je Brajan Džonson, tehnološki milioner koji, čini se, proces starenja doživljava kao narušavanje sopstvene tjelesne autonomije. Džonson, osnivač pokreta "Don't Die" (Nemoj umrijeti), javno se posvetio postizanju besmrtnosti, ili barem nastojanju da "brzinu svog starenja svede na najmanji mogući nivo", kako kaže u nedavnom Netfliksovom dokumentarcu, kroz strog režim ishrane i vježbanja, neprekidno praćenje organizma, eksperimentalne medicinske intervencije i snažan fokus na vrijeme odlaska na spavanje.

Znao je reći u intervjuima da je "sav život podredio kvalitetnom snu" i savjetovao je svoje pratioce da na sebe gledaju kao na "profesionalne spavače". On uzima desetak različitih tableta, jede povrće i radi iskorake, konsultuje se sa doktorom, osluškuje svoje unutrašnje organe i šta im treba i ide da spava oko 8 i po uveče, sam, bez izuzetka.

The New York Times: Evropljani se spremaju za opasniju budućnost usred ekonomskih poteškoća

Nisam bila sigurna djeluje li sve to što on radi. Džonson ne izgleda staro, čak i njegovi kritičari to sigurno vide, ali nije ni da zrači mladošću. Ako ništa, zbog opuštene muskulature i iskolačenih očiju, izgleda kao lik sa neke manirističke slike; oživljeni Bronzino. Bronzino, dvorski slikar za Medičijeve, svoje bogate pokrovitelje prikazivao je na krajnje idealizovan i vještački način, hladno uzdržane i sa kožom nalik mermeru, tako da su manje ličili na živa bića, a više na bezvremenska obličja.

Ljudi danas žive duže, ali njihovi životi ne izgledaju kao slika koju projektuje pokret "Don't Die". To da li neko lijepo stari ne zavisi samo od ličnih izbora, već i od strukturnih faktora kao što su klasa, okruženje i pristup zdravstvenoj njezi, koji određuju koliko dugo živite i kako te pozne godine izgledaju.

Čak i kada bi većina ljudi to željela, ne bi mogla da priušti da dane provodi marljivo se pripremajući za odlazak na spavanje. Duži život može značiti više godina provedenih u borbi s bolešću ili u usamljenosti.

To nije nešto o čemu volimo da razmišljamo. Na internetu i u medijima, razgovore o starenju uglavnom vode ljudi poput Džonsona ili analize o tome šta su poznate žene uradile svom licu.

Ljudi radije izbjegavaju da se zadržavaju na normalnim, teškim aspektima starenja ili da razmišljaju o tome kako će to izgledati kada taj trenutak dođe za nas.

Ovaj mehanizam izbjegavanja prikazan je u jednoj grafici, koju je umjetnica Pola Rego napravila ubrzo nakon što je smjestila svoju majku u starački dom. Žena prekrštenih ruku gleda pravo u posmatrača, umorno i istrošeno, a možda i sa tračkom ogorčenosti. Sjedi na stolici sa majkom umjetnice, koja spava; krhka, nalik ptici i potpuno zavisna od svoje odrasle kćerke, koja je istovremeno i opterećena krivicom i puna ljubavi.

Posjetilac zastaje da pogleda grafiku "Nursing" Paule Rego, treću s lijeve strane, koju je umjetnica napravila ubrzo nakon što je svoju majku smjestila u starački dom.

-JOANNA YEE VIA NYT

Izložba se završava nekom vrstom nadrealnog pulta za izgubljene stvari, ispunjene predmetima koji podstiču razgovore o tome kako zaista izgleda stariti danas i kako bi to moglo izgledati u budućnosti. Audio snimci intervjua vrte se bez prestanka, a u jednom od njih ljekar govori o svojim pacijentima. "Zanimljivo mi je to što se zapravo ne pripremamo baš dobro, psihološki, za sopstveno starenje", kaže on. "Kao da imamo predrasude prema onome što ćemo biti u budućnosti."

Članak je objavio "Njujork tajms".

c.2026 The New York Times Company

Prevod: Darinka Jovanović