Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (10): Savršeni moral i izdržljivost srpske vojske

Srbija nije htjela rat. Ona trpi nepravedni i divljački napadaj. Svi vjeruju da nepravda ne može biti pobjedonosna i da će oni koji su je učinili, biti kažnjeni. Sa Bara silazimo rđavim, vrlo strmim putem, u Krupanj, šćućuren u tijesnoj dolini. Tu je dunavska divizija drugog poziva. Njen komandant, pukovnik Miloš Vasić, smjestio se u zgradi direkcije antimonskog rudnika. Varošica Krupanj nije velika, 1300 stanovnika, ali kao i sva druga sela i varošice u tom kraju, ona je grdno stradala za vrijeme privremene austro-ugarske okupacije.

Dok ručam skroman ručak u mehani, mehandžika Persida Simović priča mi šta su radile Švabe. U njenoj kući bio se smjestio jedan general sa svojim štabom. Prva stvar koju su od nje tražili bile su bombe. "Kod vas, u Srbiji, čak žene imaju bombe, dajte nam ih odmah", govorili su joj oficiri. Jedan ljekar tražio je od nje jaja za generala. Ona ih nije imala, ali je našla jedno u varoši i ljekar joj je savjetovao da ga sama preda generalu koji je govorio srpski. "To jaje mi je spaslo život", govorila mi je ona. Generalov ađutant bio je vrlo svirep. Svaki put kad su mu dovodili seljake iz okolnih sela, on je naređivao: "Na orah!" Tako je Persida vidjela kad su prvi put objesili 5 seljaka, zatim u dva maha 7 i jednom jednoga. Svi ti jadni ljudi bili su povješani o drveće ispred njene kuće. Kad je pitala vojnike dželate zašto to čine, oni su joj odgovorili: "Naređeno nam je da tako radimo". Kod nje su takođe stanovala četiri oficira koji su joj zapovijedili da im sašije vrećice da u njih metnu novac nađen u džepovima obješenih i opljačkan po kućama. Persida se usudila da ih zapita kako oni, kao oficiri, mogu da čine takvu stvar. Oni su joj odgovorili da, pošto je rat vrlo skup, taj novac treba da pomogne njihovoj državi da podnese troškove.

Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (9): Sa ubijenima sahranjivani i živi

Da se pođe iz Krupnja u Pecku treba se vratiti u Likodru i odatle preći preko planine. Dan je bio divan. Priroda se ukrasila svojim najljepšim jesenjim bojama. Ali svuda, na svim visovima, u svim dolinama, čuje se bolni lelek majki koje plaču na grobovima svoje poklane djece. Prolazimo kroz Belu Crkvu i Batave, sela podignuta po visokim brežuljcima. Sada silazim u Pecku, sjedište štaba prve armije. Tu nalazimo generala Bojovića, čija noga nije još sasvim zaliječena od rane koju je zadobio u borbama oko Šapca. Pecka je mirna. Čuje se samo top, jako, ali iz daleka. To je već gotovo pozadina. Stoga se tu ne zadržavam dugo i vraćam se preko Stave u Valjevo.

Tako sam prešao cio aktivni srpsko-austrijski front. Utisak koji sam ponio sa ovog izleta bio je vrlo dobar. Srpska vojska bila je vrlo rđavo odjevena ali njen moral i njena izdržljivost bili su savršeni. Ipak, imao sam takođe utisak da se to mora uskoro svršiti, jer su četiri rata iscrpla zemlju. Avaj! mnogo sam se prevario u tom pogledu. Ono što sam preživljavao bio je samo početak jednog dugog mučeništva i vojska nije bila nimalo iscrpljena, jer je kasnije mogla da izvrši povlačenje kroz Albaniju i jer je slavno osvojila cijelu svoju zemlju, pregaženu koalicijom njenih neprijatelja. Najzad sam vrlo jasno konstatovao da se austro-ugarska vojska osramotila zauvijek, jer nije vodila lojalan rat protiv vojske svoga protivnika, nego se trudila da istrijebi cio narod, ubijajući bez razlike borce i mirne žene, djecu i starije. Austro-Ugarska je morala da plati ovaj zločin iščezavanjem sa karte Evrope. Neumitna pravda može da bude spora, ali, najzad ona dejstvuje.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)