Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (7): Nečuvena zvjerstva austro-ugarskih vojnika

Što se tiče varoši Šapca, zvjerstva koja su izvršili austro-ugarski vojnici, bila su nečuvena (za više pojedinosti, čitati moj izvještaj izrađen u tom trenutku za srpsku vladu i objavljen na francuskom i engleskom jeziku.). Tako su vojnici Franca Josifa kupili sve žene i djevojke: oko 2.000. Jedan dio njih bio je zatvoren pet dana u Hotelu "Evropa"; ženama nije davano ništa drugo sem malo hljeba i vode. Prva noć je prošla bez incidenata. Druge noći, kaplari i narednici vodili su žene u jednu zasebnu sobu i pitali ih: "Gdje su vaši muževi? Gdje su položaji? Gdje su trupe?" Kad su žene odgovarale da ne znaju, tukli su ih kundacima. Narednih noći, vojnici su ulazili u salu gdje je spavalo ženskinje i odvodili su djevojke. Jedan od vojnika uzimao ih je za noge, a drugi za glavu. Ako su vikale, zapušili su im usta maramom. Šta su radili s ovim djevojkama? One bi se sjutra vraćale očajne, ali bogato odjevene u haljine iz garderoba opljačkanih kuća. Iz hotela "Evropa" žene su prevedene u hotel "Kasina" i odatle u crkvu, gdje je već bilo mnogo svijeta. Kad su naši, vraćajući se, bombardovali crkvu, naređeno je nesrećnicama da viču: "Živjela Mađarska!" Oficiri su silovali djevojke iza oltara. Dok se bombardovanje produžavalo, Austro-Mađari su namjestili sirote žene po ulicama da se dobro vide, kako bi izginule od srpskih granata. Najzad, zatvorili su ih u štale žandarmerije, odakle su ih oslobodile naše trupe.

Drugi dio pohvatanih žena i djevojaka odveden je sa trupama. One su morale da idu ispred vojnika od 13 do 19 sati uveče. S vremena na vrijeme, trupe su pucale i, na zapovijest na mađarskom jeziku, žene su morale da legnu. Žena apotekara Gajića prevodila je naredbe. Među ovim jadnicama bile su dvetri koje su rodile tek na dva dana prije ovoga mučenja.

Iza crkve, razbojnici, jer vojnici dostojni ovog časnog imena ne mogu vršiti slična nedjela, iskasapili su veliki broj seljaka i varoških stanovnika i potrpali njihove leševe u zajedničku raku.

Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (6): Opustošili i opljačkali cijelu varoš

Ovo je mali pregled onoga što su učinile trupe onih koji su se proglasili za "Kulturtregere". Napominjem da glavni krivci nijesu bili prosti vojnici, već njihove starješine. Prelazeći danas, poslije četrnaest godina, u mislima, sve što sam vidio i čuo tada u Šapcu i dalje, obuzima me srdžba i ja se pitam da li su krivci dosta ispaštali? Zar nema izvjesnih koji su bili dželati srpskog naroda i koji, zaštićeni svojim mjestom rođenja, uživaju danas sve slobode i sva prava kao sunarodnici ovog istog naroda koji su htjeli da unište sa jedinstvenom svirepošću? [...]

Grb varoši Šapca nosi danas francuski i čehoslovački ratni krst. On ih može gordo nositi, jer su ih varoški stanovnici dostojno zaslužili. Saginjao sam se nad onim okrvavljenim tijelima da saznam šta se u njima zbivalo. Iz njihovih razderanih grudi otimao se samo jedan uzvik "Živjela Srbija!"

Šabac nije daleko od Lipolista i mi stižemo tamo brzo našim automobilom. Lipolist je jedno od onih mačvanskih sela koja izgledaju da nikad nemaju kraja, jer je svaka kuća okružena velikim voćnjakom, ograđenim rđavo otesanim daskama, i jer su sve kuće na rubu jednog, kadgod dva puta. To je prije rata bilo bogato selo, kao što su gotovo sva sela u Mačvi, glavnoj žitnici Srbije. Ali sada, kako je sve tužno! Austro-Mađari su tuda prošli. [...]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)