Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (9): Sa ubijenima sahranjivani i živi

Lešnica! I tu su se zbili grozni prizori za koje pošten čovjek jedva može da vjeruje da su istiniti. 109 stanovnika iz Prnjavora bilo je strijeljano, 11 u Lešnici pobijeno, a 5 u Jadranskoj Lešnici obješeno. Kuće su bile zapaljene, a selo opljačkano.

Pored stanice je velika zajednička raka od 20 metara dužine, 3 metra širine i 2 metra dubine. U ovoj raci pokopano je 109 prnjavorskih mučenika. Jovan Maletić, starac od 60 godina koji je prisustvovao sa 40 drugih stanovnika iz Lešnice kao talac ovom pokolju, priča nam o njemu: Kad su Švabe dovele 109 prnjavorskih stanovnika, njihovi vojnici su već bili iskopali grob. Povezali su ih zajedno užetima i okružili grupu bodljikavom žicom. Onda su vojnici stali na željeznički nasip, na nekih 15 metara od žrtava, i opalili jedan plotun. Cijela grupa se skotrljala u raku, a drugi vojnici su je zatrpali zemljom, ne tražeći da provjere da li su svi mrtvi ili ih ima samo ranjenih. Izvjesno je da mnogi nijesu bili smrtno pogođeni, neki možda nimalo, ali njih su drugi povukli sa sobom u grob. Oni su živi sahranjeni! Za vrijeme ovog strijeljanja, dovedena je jedna druga grupa zarobljenika, među kojom je bilo mnogo žena, i kad su oni drugi bili strijeljani, dželati su primorali ovaj jadni svijet da viče: "Živio car Franc Josif!"

Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (8): Ubijali starce i dječake

Danas su majke, žene, kćeri pohitale da se mole Bogu na ovoj dugoj humci, gdje počivaju njihovi pobijeni muževi, njihovi sinovi, njihovi očevi. One su donijele jela koje meću na grob, i svijeće koje zabadaju, zapaljene, u zemlju. I dok blagi jesenski vetrić leluja male plamenove i dok jarko sunce plavi sva polja, one koje ostaju, razgovaraju sa svojim pokojnicima kroz ravnodušnu zemlju na kojoj će naredno proljeće učiniti da niknu, mjesto pokrova, crveni makovi, plavi različci i bijele rade.

Tronut do dna srca, polazim da nađem štab 13. pješadijskog puka kojim komanduje pukovnik Bacić, i on mi pokazuje šta Srbi rade sa svojim poginulim neprijateljima. Oko oskvrnjene crkve, nižu se grobovi Austro-Mađara, svaki obilježen krstom sa natpisom koji su stavili, oni vojnici što su ih zločinački ludaci Beča i Budimpešte htjeli da istrijebe. Plemenita osveta zaista dostojna junaka pjesama o Kraljeviću Marku.

Pukovnik mi predlaže da, produžavajući svoj put prema Jadranskoj Lešnici, posjetim položaje, prelazeći preko brda. Prihvatam, naravno, i krećemo na put na malim brdskim konjima. Svoju prvu posjetu činimo Šancu, artiljerijskom položaju, gdje nas dočekuje kapetan Bogdanović. Odatle puca širok vidik na Drinu, na planine Iverka i Gučeva, odakle se čuje živa topovska paljba i iznad čijih visova se vide bijeli oblačići šrapnela koji se rasprskavaju. Šanac nije položaj za spokojno odmaranje. Samo juče Austrijanci su izbacili 583 šrapnela, ali nijesu uspjeli da ubiju ni da rane nijednog vojnika. Topovi su francuski, od 75, ali optički instrumenti su iz Berlina i nose turske natpise. Uspomene iz 1912!

Sunce počinje da odužava svoje zrake, a mi hoćemo još da vidimo Vidojevicu sa njenom neuporedivom panoramom. Zaista je lijep pogled koji čovjek ima sa ovog visa od 408 metara i koji se vidi iz Beograda u lijepim vlažnim večerima. Šteta što se već diže magla u dolini Drine. Ipak se još jasno vidi, ispresijecana mnogobrojnim adama, srebrna vrpca rijeke kako se vijuga kroz tamno zelenilo. Iverak i Gučevo veličanstveno se ističu na nebu crvenom od sunca na zalasku. […]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)