Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (8): Ubijali starce i dječake

Lipolist je Glavni Stan armije vojvode Stepe Stepanovića. On sam me je primio u nekoj vrsti utvrđenja fabrikovanog od praznih sanduka od municije, i bez krova. Tu on radi sam preko cijelog dana, jer voli samoću i ne voli da ostane u zatvorenoj sobi. On me ljubazno poziva da podijelim sa oficirima ručak kome on sam predsjedava – kasnije na solunskom frontu jeo je sam pod svojim šatorom ili u svojoj kancelariji – i on mi je ponudio lijepih jabuka koje su mu donijeli seljaci. Izgleda da je to bila naročita ljubav, jer princ Aleksandar će me zapitati kasnije "šta sam učinio vojvodi da mi je ponudio jabuke". Često sam u toku rata vidio ponovo ovog velikog šefa i ovog velikog patriotu, i pokušaću, u jednom kasnijem poglavlju, da dadem njegov što moguće tačniji portret. 

Sunce je bilo selo i ja sam čuo žalostivi "jao" žena koje su plakale na improvizovanim grobovima njihove djece i muževa. Noć se spustila. Pod nebom punim zvijezda vatre pred vojničkim šatorima osvjetljavaju grube likove ljudi koji su se okupili oko rasplamtjele vatre i koji tiho pjevaju. Pored crkve, na jednom svježem grobu, treperi plamen jedne velike svijeće. To je grob jednog majora i jedna pobožna ruka zapalila je ovu svijeću, donesenu iz Šapca.

Ujutro je pala gusta magla. Velike topole i jablani izbijaju iz magle kao suve avetinje. Duž puta od Lipolista do Petkovice nalaze se tragovi bezobzirnog bjekstva Austro-Mađara, protjeranih sa Cera: ispreturana kola, brdski topovi, komordžijska kola, leševi konja, i, po jarcima, utopljeni u vodi leševi u sivo-plavoj uniformi. Nedjelja je, i mnoge seljanke promiču putem da potraže svoje rođake i prijatelje po drugim selima. Sve nose hranu, zamotanu u peškir, a uveče, kad se budu vraćale, nosiće drugu koju će dobiti na poklon. Na ulazu u selo Petkovicu čeka nas kmet Pantelija Marić. U njegovoj opštini pobijeno je 56 osoba, 3 su ranjena, a 26 je odveo neprijatelj. Žrtve su naročito starci i sasvim mladi dječaci. Opština, kao i škola izgorjele su. Neprijateljski vojnici su nosili sobom male lonce, čijom su sadržinom prskali kuće i palili ih šibicom. Odmah je sve bilo u plamenu.

Iz ratnog dnevnika Arčibalda Rajsa (7): Nečuvena zvjerstva austro-ugarskih vojnika

Seljanke dolaze da obiđu svoje mrtve mučenike, sahranjene svuda po voćnjacima. One tu pobadaju zapaljenu svijeću i, ležeći na humci, one razgovaraju sa onima kojih je nestalo: "Mali moj, ti si bio moje blago, zašto si me ostavio?" Udaljavamo se ćuteći, sa teškim srcem i puni odvratnosti za one koji su odgovorni za ovaj pokolj nevinih.

Pođimo sa ovog mjesta očajanja. Jutrašnja gusta magla digla se i mi prolazimo ravnicom koja izgleda kao jedna lijepa jesenja slika. Ali to je tužna slika, na kojoj se ne vidi nijedan seljak da obrađuje plodnu zemlju, i ako se top jutros ne čuje. Evo Ribare, koje je samo jedna duga ulica sa kućama sa obije strane puta i sa voćnjacima koji se duže u beskraj. Svuda pustoš: 30 zapaljenih kuća i 200 ambara! 58 osoba je pobijeno, a tri ili četiri ranjeno bajonetima ili iz pušaka. Mladi dječaci, Dragutin Krsmanović i Dragomir Pavlović pričaju nam da im je, kad su se Austro-Mađari približavali, jedna seljanka rekla da bježe, jer Švabe ubijaju sve mladiće. Oni su poslušali taj savjet, ali kad su se vratili u selo, našli su svoje očeve ubijene. Ljubomir Tarlanović, momak od 17 godina, bio je ranjen bajonetom u leđa. On je onda pobjegao u svoju kuću i vojnici su pucali na njega, ali ga nijesu pogodili. Dotle, njegov mali brat Mihailo još se nalazio na ulici. Vojnici su ga isprobadali bajonetima. On je pao i zvjerovi iskaljuju na njemu sav svoj bijes. Njegov leš je nosio 15 rana!

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)