Jugoslovensko-bugarske razmirice (4): Svečani doček za Anta Pavelića

Kralju Borisu je otvoreno rečeno da je interes Čehoslovačke da Bugarska riješi sve sporove sa Kraljevinom SHS i Rumunijom. Bugarski kralj je ukazao na to da je on bio za sporazum sa jugoslovenskom kraljevinom, ali da je na njemu trebalo raditi polako i postepeno, pri čemu je računao na čehoslovačko posredništvo. 

Bugarski poslanik u Pragu je još novembra 1928. predao Edvardu Benešu molbu za njegovo posredništvo u otvaranju jugoslovensko-bugarske granice, izjavljujući da je bugarska vlada spremna na "radikalno" poboljšanje odnosa sa Kraljevinom SHS, praćeno zvaničnim priznavanjem postojećih granica. To je izazvalo izvjesni entuzijazam kod Beneša, te je smatrao da je moguće približiti Bugarsku Francuskoj. Zbog toga je otišao korak dalje i predložio sklapanje arbitražnog pakta između Čehoslovačke i Bugarske. Kako je Bugarska privodila kraju pregovore oko sklapanja sporazuma sa Turskom i otpočela iste sa Mađarskom, dvije proitalijanske zemlje, ovaj predlog je dobro došao bugarskoj vladi kao dokaz njene neutralne politike. Pored toga, bugarski vladajući krugovi su se nadali da će zbliženje sa Čehoslovačkom uticati na slabljenje njenih savezničkih veza u Maloj antanti. Ukoliko se događaji i ne bi razvijali u tom pravcu, Bugarima je ostajala nada da će moći da iskoriste čehoslovačke simpatije po pitanju bugarskih manjina za rješavanje ovog pitanja sa Kraljevinom SHS i Rumunijom. Ipak, da bi došlo do ostvarenja ovog plana, Čehoslovačka je morala da za sklapanje pakta dobije i pristanak svojih saveznica iz Male antante, koje je februara 1929. obavijestila o svojoj ideji. Dok je predlog naišao na pozitivan prijem u Bukureštu, Beograd je smatrao da je prije potpisivanja pakta potrebno ispuniti određene zahtjeve. Najvažniji od njih je bio da prije zaključenja i potpisivanja čehoslovačko-bugarskog pakta Bugarska treba da predloži Kraljevini SHS i Rumuniji zaključenje istog takvog ugovora. Beneš je prihvatio to gledište i nedjelju dana po odlasku kralja Borisa iz Praga predao je bugarskom poslaniku nacrt pakta o arbitraži, naglasivši da je njegovo sklapanje uslovljeno zaključenjem identičnih paktova sa jugoslovenskom i rumunskom kraljevinom.

Jugoslovensko-bugarske razmirice (3): Nepriznavanje postojanja bugarske manjine

Međutim, pored manjinskog pitanja, na ponovno zaoštravanje jugoslovensko-bugarskih odnosa uticao je i incident koji se odigrao u Sofiji. U pitanju je bila posjeta dvojice hrvatskih emigranata, Ante Pavelića i Gustava Perčeca Bugarskoj. Zavođenjem šestojanuarske diktature, Pavelić je napustio Kraljevinu SHS i stigao u Beč. Započevši uspostavljanje kontakata sa onim licima za koje je smatrao da će podržati ideju rušenja jugoslovenske kraljevine, uputio se sa Perčecom u Budimpeštu, a potom je preko Rumunije i Vidina stigao 19. aprila 1929. u Sofiju. Prema podacima kojima je raspolagao jugoslovenski poslanik u Sofiji Ljubomir Nešić, Pavelić i Perčec su stigli u Bugarsku na osnovu sporazuma sa Konstantinom Staniševom, dogovorenog krajem marta mjeseca prilikom njegovog povratka iz Ženeve. Slične informacije iznio je i list ''Politika''.

Pavelićev dolazak bugarska štampa je pozdravila sa velikom pompom predstavljajući ga kao "velikog zaštitnika naših mladih studenata". Potom su na svečanom dočeku govore održali dr Stanišev, kao i Pavelić i Perčec, a 20. aprila priređen je veliki banket u čast hrvatskih emigranata. Tom prilikom je Stanišev pročitao tzv. "Sofijsku deklaraciju" prema kojoj hrvatski emigranti i Makedonski nacionalni komitet udružuju svoje snage za koordinisanu akciju prema Kraljevini SHS u cilju oslobođenja Hrvatske i Makedonije.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)