Jugoslovensko-bugarske razmirice (9): Izglasavanje amnestije političkih krivaca

Vojislav Marinković je instruisao Đorđa Đurića da nastoji da ukaže da su granični incidenti otpočeli tek u drugoj polovini juna, s tim da je prije toga bilo nekoliko pokušaja prelaska krijumčara koji su stradali od pograničnih organa, te da "nećemo dopustiti agentima sofijskog komiteta da šetaju kako hoće po zemlji nedogledno i da namještaju bombe i paklene mašine". Bugarske optužbe protiv Kraljevine SHS nijesu prestajale, što je izazivalo žestoke Marinkovićeve reakcije na "bugarske podvale". Dopisnik ''Tajmsa'' iz Sofije je javljao o priličnoj zabrinutosti političkih i vojnih krugova u Bugarskoj zbog stanja na granici, kao i o zahtjevima bugarskog pograničnog stanovništva za zaštitu granice od upada iz Kraljevine SHS, misleći na bugarsku zemljoradničku emigraciju. Prenosio je i nadu bugarske vlade da će jugoslovenska vlada ratifikovati protokole sa Pirotske konferencije. Marinković je na ove dopise reagovao krajnje iznervirano nazivajući pisanje novina "običnim švindlom (sic!)", podupirući svoju tvrdnju nepostojanjem zvanične bugarske pritužbe i podvlačeći da će se red na granici održati uprkos "svoj novinarskoj dreci".

Kolika je bila razmjera incidenata na jugoslovensko-bugarskoj granici, pokazuju dva spiska koja je MID sredinom avgusta 1929. dostavio poslanstvima u Parizu, Londonu, Rimu i stalnom delegatu pri Društvu naroda u Ženevi. Prema njima, od januara do avgusta 1929. se odigralo 19 incidenata sa smrtnim ishodom, najviše od maja do jula, pri čemu je stradalo 27 ljudi. Pored toga, odigrao se i veći broj incidenata u kojima je došlo do razmjene vatre između jugoslovenskih i bugarskih graničnih organa, ali bez žrtava.

Jugoslovensko-bugarske razmirice (8): Proganjanje, interniranje i ubijanje iseljenika

Na dodatno pogoršavanje jugoslovensko-bugarskih odnosa uticalo je i izglasavanje amnestije političkih krivaca u Bugarskoj. Naime, juna 1929. bugarska vlada je podnijela Narodnom sobranju na usvajanje predlog Zakona o amnestiji lica optuženih za ratne zločine prema članovima 118–120 Nejskog mirovnog ugovora, koji je između ostalih obuhvatao i bivšeg predsjednika vlade Vasila Radoslavova. Kraljevina SHS je prilikom zaključenja mirovnog ugovora podnijela spisak od 119 lica tražeći njihovo izručenje, međutim, prihvaćeno je da se tim licima sudi u Bugarskoj. Podnošenje navedenog predloga Marinković je smatrao kao očigledno gaženje Nejskog mirovnog ugovora, navodeći da je Kraljevina SHS mogla da pređe preko činjenice da su krivci ostali nekažnjeni, ali da ne može dopustiti da se ugovor krši na ovako formalan način. S tim u vezi, jugoslovenski poslanik u Francuskoj Miroslav Spalajković je instruisan da obavijesti francusku vladu da će Kraljevina SHS učiniti energičan korak ukoliko dođe do usvajanja ovog Zakona, a da bi Francuska trebalo i prije toga da reaguje, kako do kršenja ugovora od strane Bugarske ne bi ni došlo. Međutim, bugarsko Narodno sobranje je krajem juna završilo svoje zasijedanje usvojivši nacrt Zakona o amnestiji koji je, prema pisanju ''Politike'', obuhvatao oko 250 lica. Na to je jugoslovenska štampa odmah otpočela sa pisanjem protiv amnestije i Bugarske, kao i o bugarskim prelazima granice.

S druge strane, Bugarska je pojačavala kampanju za ratifikaciju Pirotskog sporazuma. Ponovni dolazak laburista na vlast u Britaniji juna 1929. išao je u korist Bugarske jer se u vladi nalazio jedan od najvećih bugarskih prijatelja Noel Bakston. […]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)