Pristupanje Jugoslavije programu američke vojne pomoći (4): Prevladavanje obostranih sumnjičavosti

Problemi ovog zbližavanja nijesu bili samo političke prirode, već i zbog različitih shvatanja partnera. Mimo političke i vojne saglasnosti, Amerikance je brinuo i tehnološki aspekt čitavog aranžmana. U SAD se poslije Drugog svjetskog rata o Titovoj armiji ukorijenilo mišljenje kao o snažnoj partizanskoj narodnoj vojsci bez odgovarajuće tehničke kulture. Stoga je sa njihove strane postojala tendencija da se JA nametnu vojni instruktori, što je nepovjerljivim Jugoslavenima ličilo na tendenciju koju su imali Sovjeti u periodu 1945-1948. godine. Na dolazak eventualnih stranih instruktora u vrhu JA nije se gledalo sa oduševljenjem, što će ostati kamen spoticanja u sljedećoj fazi zbližavanja sa Zapadom.

Načelnik Združenog generalštaba američke kopnene vojske general Loton Kolins i brigadni general Frenk Partridž doputovali su u Beograd 14. oktobra 1951. godine. Ova posjeta bila je ključna za prevladavanje obostranih sumnjičavosti u namjere i mogućnosti obije strane. Tito je američku delegaciju primio istoga dana i sa svojim gostima "zadržao se u dužem razgovoru". Još krajem avgusta odlučeno je da general Kolins obiđe Jugoslavensku armiju i na licu mjes-ta se uvjeri u njene sposobnosti i potrebe. Prema procjeni ambasadora u SAD, Po-povića, Kolinsa je trebalo "impresionirati snagom i sposobnošću naše armije".

Pristupanje Jugoslavije programu američke vojne pomoći (3): Naoružavanjem se izbjegavalo porobljavanje

Nije moguće utvrditi na osnovu kog saznanja je predložio ono što je kasnije i izvedeno, da je najbolje to učiniti jednom vježbom sa svim rodovima i forsira-njem rijeke, "jer oni žive u uvjerenju da se mi znamo boriti samo u brdima".

Načelnik Generalštaba JA, Koča Popović, 14. oktobra 1951. imao je u Beogradu sastanak sa američkom delegacijom u čijem su sastavu bili generali Kolins i Partridž, pukovnik Trokmorton i Kondon, koji je bio vojni ataše u Beogradu. Poslije dobrodošlice, general Vučković je američkoj delegaciji iznio dva moguća napadna i dva moguća odbrambena plana. Takođe, naizmjenično sa ovim, izne-sene su i američke pretpostavke napada i odbrane koje je izradio pukovnik Kuc iz njihovog odjeljenja G-3 Sekretarijata kopnene vojske. Mogući napadni planovi su, po Jugoslovenima, pretpostavljali samo napad satelitskih susjeda. Kao pravci napada i kod Jugoslovena i kod Amerikanaca bili su označeni skopski, beograd-ski i zagrebački, a razlike su se odnosile na procjenu snaga obije strane. U plano-vima odbrane iskazana su veća razmimoilaženja. Američki planer je predvidio da će poslije napada JA imati tri odbrambene linije (Dunav, južno od Dunava, i dalje), ali da će prodor satelitskih snaga razdvojiti Titovu armiju na tri dijela, i to: oko Ljubljane, u rejonu Sarajeva i oko Skoplja. Jugoslovenski vojni planeri su, nasuprot tome, smatrali da mogu da drže neprekidnu liniju fronta cijelom dužinom Jugoslavije i tako izbjegnu dijeljenje svojih snaga u više grupa. Oni su se Kucovom planu suprotstavili tako što su ukazali da bi povlačenje bilo znatno sporije i predvi-đanjem partizanskih aktivnosti u mnogo većem obimu od onoga koji je predvidio američki planer. Jugosloveni su Amerikancima iznijeli svoj već formirani raspo-red snaga u odbrambenom planu: tri armije na sjeveru, centru i jugu, svaka sa po tri korpusa. Amerikancima, koji su bili posebno zainteresovani za takozvana Ljubljanska vrata, rečeno je da se tamo baziraju 6 pješadijskih i jedna oklopna divizija.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)