Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (9): Prosidba, vjeridba i ženidba

Nijedan čin crnogorskog života nije sačuvao pečat običaja prošlosti i obilja kao i jednostavnosti simboličnih detalja, koliko su to uradile vjeridba i svadba. Dopunićemo, dakle, ovaj kratak pregled običaja zemlje, pričom o svečanostima koje svadba oživljava svaki put kad ponovo pali baklju kod crnogorskog naroda. Prema jednom vrlo starom običaju u Crnoj Gori, porodice su često preuzimale na sebe da među sobom organizuju brakove u kojima se volja budućih supružnika nije apsolutno uvažavala. Bilo je to, u stvari, ponekad još od njihovog djetinjstva ili čak prilikom njihovog rođenja, da dječak i djevojčica budu predodređeni da postanu jednog dana supružnici. Neki interes ili češće veze iz starog prijateljstva između dva ratnika, sami su posredovali u planovima braka koji je imao za cilj da prenese, sa očeva na djecu, osjećanja uzajamnog poštovanja. Ali ovi brakovi za čije formiranje nijesu bile konsultovane ni naklonost niti simpatije ugovorača, predstavljale su često samo nesigurnu postojanost, ako čak nijesu brzo dolazili do potpunog razdora i konačno, zahvaljujući popustljivim nagodbama pravoslavlja, do mirnog razvoda kojim su supružnici ponovo dobijali sreću i slobodu, istovremeno. Mnošto ovih zahtjeva za razvodom, nemajući drugog razloga sem neslaganja naravi između ljudi uvučenih u veze koje nijesu uopšte tražili, navede posljednje šefove Vlade da spriječe, koliko je to moguće, ove nepromišljene porodične nagodbe i da zahtijevaju savršen pristanak vjerenika za sklapanje braka.

Običaji i vjerovanja u Crnoj Gori (8): Knjaževo božićno obilaženje svoje prijestonice

Danas, kada je mladić odabrao neku djevojku, on obavještava najpoštovanije članove svoje porodice koji će morati sami da dođu u kuću one čija se ruka traži, da bi je zaprosili od roditelja. Odbijanje je rijetka stvar. Nije više vrijeme kad je djevojka odbijala partiju koja joj je bila ponuđena, odbijeni prosac, sakupljajući nekoliko drugova, nastojao je da je iznenadi, zatim ju je, milom ili silom, vodio kod popa čiji blagoslov nije uopšte bilo teško dobiti. Ponekad, čak, zbog navika ugovorenih u bitkama protiv nevjernika, dešava se otmica čak i onda kada se djevojka bila obećala i kada su i sami roditelji dali pristanak za planirani brak. Kada se, nasuprot, sve dešava po pravilima, izaslanici, zaduženi za prosidbu djevojke ili prosci, snadbjeveni obilnim zalihama, idu kod djevojčinih roditelja od kojih traže ruku bilo za svog sina bilo za svog prijatelja, zatim sijedaju za sto i, ako se dogovor obavio, postavljaju usmeno, usred obilnog pića, prve uslove nagodbe. Otac onda traži neki rok da bi dobro razmotrio predloge i konsultovao svoju kćer, zatim utvrđuje dan kad će prosci moći da dođu da dobiju definitivan odgovor. U određeno vrijeme, prosci se vraćaju, sijeda se za sto i kada je svaki od uzvanika otpio tri puta, prema starom običaju, vođa prosaca nudi djevojci čašu vina. Ako ova prihvati, to znači da je roditelji definitivno daju; onda joj predstavnik njenog budućeg supruga daje jabuku u koju je umetnut komad novca i kojeg djevojka zatim daje svom ocu, svom bratu ili domaćinu kuće, koji god da je. Pošto su roditelji i prosci završili pogodbu, dogovaraju se o danu kad će suprug morati da pošalje svadbenu povorku da uzme zaručnicu. U tom intervalu, vjerenik bira dva rođaka ili dva prijatelja koji su zaduženi da služe za svjedoke njegove zaručnice: to su đeveri ili mladini pratioci. On, isto tako, poziva sve mladiće koje poznaje, koji treba da se nađu u povorci koja je određena da ide da uzme zaručnicu: to su svati (svatovi).

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

Ilustrovati sa fotografijom:

09- Jaroslav Čermark: Crnogorska ljepotica