Jovan Ristić kao namjesnik (9): "Veći liberal od samih liberala"

U Ustavu sloboda štampe data je samo u načelu, dok sloboda zbora i udruživanja nije predviđena. Nezavisnost sudova bila je zagarantovana, ali ne i nepokretnost sudija. Postojala je odredba koja je predviđala da u slučaju opasnosti po javnu sigurnost knez može obustaviti izvjesne odredbe o političkim i građanskim slobodama. Kao njen idejni tvorac smatra se Radivoj Milojković. Naredne 1870. donijeto je nekoliko organskih zakona koji su pratili Ustav: zakon o izborima za Narodnu skupštinu, zakon o poslovnom redu u Narodnoj skupštini, zakon o ministarskoj odgovornosti, zakon o Državnom savjetu, zakon o slobodnoj štampi.

Iako je osnovu Ustava svakako činio Milojkovićev projekat, on je nastao pod Ristićevim nadzorom, te je drugi namjesnik bio taj koji je donosio konačne odluke i bio stub oko koga se sve okretalo. Jednodoma skupština sa virilnim poslanicima i četiri člana o ministarskoj odgovornosti su Ristićev lični pečat. Radi se o članovima koji su u važnim segmentima odredili karakter novog ustavnog uređenja. Pitanje dvodomog ili jednodomog sistema za Ristića je bilo najvažnije. O tome svjedoči to da su pred samu Skupštinu postajala dva ustavna projekta. Odlučio se za projekat sa jednim domom u čemu je posebno išlo na ruku raspoloženje narodnih poslanika. U odnosu na njegove tekstove iz 1860. godine upravo u tom segmentu Ristićevo shvatanje unutrašnjeg uređenja doživjelo je najvažnije promjene. Državnom savjetu, kao konzervativnom tijelu, tada je davao primat nad Skupštinom. Praktična politika nalagala je Ristiću da u ovom smislu prije zadovolji liberale, nego konzervativce. Time je želio da pokaže da je "veći liberal od samih liberala". U Ustavu od 1869. prednost nad Skupštinom dobio je Ministarski savjet. Jaka i odgovorna vlada sa širokim ovlašćenjima bila je Ristićeva misao vodilja. Često se među savremenicima, kao i u istoriografiji, može naći konstatacija da je Ustav nastao isključivo zbog praktične potrebe namjesnika, s ciljem da produže trajanje svog mandata koji je prema ranijim zakonskim aktima iznosio tri godine. Treba imati u vidu da je još u Milojkovićevom nacrtu ustava (koji je nastao za života kneza Mihaila) postojala odredba da se mandat namjesnika može produžiti ako Namjesništvo treba da traje do pet godina.

Jovan Ristić kao namjesnik (8): "Ništa o narodu, bez naroda"

Druga tvrdnja koja baca sjenku na donošenje Ustava je da su reforme koje su proklamovane njime samo prividne. Međutim, iako nije donio sve ono što se od najvišeg zakonodavnog akta očekivalo, i Vasa Čubrilović je ocijenio da je nakon toga moglo "malo slobodnije da se diše". Izvan svake sumnje je donošenje novog Ustava jednim dijelom plod pragmatične politike namjesnika. To ne umanjuje njegov pravi značaj, jer predstavlja važan iskorak u odnosu na "Turski" ustav iz 1838. godine. Posebno u pogledu jačanja autonomije i onemogućavanja miješanja Porte u unutrašnje stvari Kneževine. Takođe, Ustav nije bio plod hira namjesnika, već su njega tražili svi politički akteri, ali ga nijesu tražili "podjednakog" kako ocenjuje Grgur Jakšić.

Ristić je, mada znatno kasnije, pisao da Namjesnički ustav kao takav nije bio "savršeno djelo", već da je bio prilagođen tadašnjim narodnim težnjama. Drugi namjesnik je najvažnijim državnim aktom odredio granice slobodoumlja, i bio je u potpunosti u duhu njegove politike. On nije zadovoljio ni konzervativce ni liberale. Za jedne je bio previše liberalan i sa preuranjenim slobodama, a za druge još uvijek konzervativan, sa prividnim slobodama i "lažnim" liberalizmom.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)