Granice biološke bezbjednosti: Strah iz epruvete

PIŠE: Nikola Banićević 

Sverdlovsk, Sovjetski savez, 2. april 1979. godine. U vojnom objektu na jugozapadnom rubu grada počinje nova smjena. Nekoliko sati kasnije, nevidljivi oblak kreće niz vjetar. Niko na ulici ne zna šta se dogodilo. Nema eksplozije, nema sirena, nema upozorenja. Kasnije će Kanatjan Alibek, jedan od ljudi iz sovjetskog programa biološkog oružja, govoriti o filteru koji nije vraćen na svoje mjesto. Tog jutra u Sverdlovsku počinje ono što će postati jedna od najmračnijih epizoda hladnoratovske biološke istorije. Ljudi će se razbolijevati, a sovjetske vlasti će govoriti o ljudskoj bezbjednosti koje neće biti.

Mlada radnica instituta koji se bavi kugom razboljela se i 2. oktobra umrla od teške upale pluća. Institut u Irkutsku, u kojem je radila, bavi se izučavanjem bakterije Yersinia pestis, uzročnika kuge. Ruske vlasti tvrde da nema potvrđenih slučajeva kuge i da nema dokaza o njenom širenju. Evropski centar za prevenciju i kontrolu bolesti takođe navodi da nema dokaza o sekundarnim slučajevima ili održivom prenosu među ljudima. Svjetska zdravstvena organizacija, međutim, traži dodatne informacije jer nema dovoljno podataka za potpunu procjenu događaja. Potrebno je dovoljno brzo razlikovati prirodnu infekciju, laboratorijsku nesreću i eventualni namjerni događaj.

Никола Банићевић

-Приватна архива

Ebola nas je već naučila koliko malo ljudskoj civilizaciji treba da bi zdravstvena kriza postala društvena i bezbjednosna. Epidemija je zahvatila Zapadnu Afriku od 2014. do 2016. godine i ponovo u maju ove godine, kada je za samo šest mjeseci potvrđeno 8.665 slučajeva i 4.178 potvrđenih smrti. Uganda je imala potvrđene slučajeve, a Kenija je upravo prijavila prvi potvrđeni slučaj i smrt. Ebola je bila prirodna epidemija. Pitanje koje je ostalo iza nje bilo je mnogo šire. Šta ako sljedeća epidemija ne bude posljedica prirode, već zloupotreba njene moći?

Odgovor na to pitanje stigao je iz istorije. U aprilu 1979. godine u Sverdlovsku, današnjem Jekaterinburgu, izbila je epidemija plućnog antraksa. Sovjetske vlasti dugo su tvrdile da je uzrok zaraženo meso. Zapad je, međutim, godinama ukazivao na mogućnost da je došlo do oslobađanja spora antraksa iz vojnog objekta. Kasnija istraživanja i dokumenti potvrdili su da je Sovjetski savez imao veliki ofanzivni program biološkog oružja. Jedan laboratorijski incident tako je postao podsjetnik da se granica između naučnog istraživanja i vojne upotrebe biologije može opasno zamagliti. Hladni rat je tu granicu učinio još težom za razumijevanje. Sovjetski program "Biopreparat" predstavljao je ogroman sistem istraživačkih i proizvodnih kapaciteta u kojem su se proučavali različiti patogeni, uključujući antraks i kugu. U Sjedinjenim Američkim Državama 2001. godine spore antraksa poslate su poštom na adrese medija i političara. Pet ljudi je umrlo, a još 17 oboljelo. Za razliku od ebole, ovdje nije bilo dileme o prirodnom porijeklu epidemije. Patogen je postao sredstvo namjernog napada. Biologija je postala oružje.

Ujedinjene nacije pred ispitom novog doba: Svijet je veći od pet

U tome je suština problema. Epidemija sama po sebi nije biološko oružje. Oružje postaje onda kada se biološki agens namjerno koristi kao oružje. Biološka bezbjednost nalazi se na raskrsnici medicine, nauke, nacionalne bezbjednosti i međunarodnih odnosa. Svjetska zdravstvena organizacija, Evropski centar za prevenciju i kontrolu bolesti i nacionalne zdravstvene institucije moraju istovremeno razmišljati o epidemiji, dok bezbjednosne službe moraju biti spremne da utvrde da li je iza događaja stajala greška, nesreća ili namjera.

Zato se priča iz Irkutska ne smije pretvoriti u senzaciju. Za sada nema potvrde da je tamo došlo do izbijanja kuge, nema dokaza o širenju među stanovništvom i nema potvrde da je riječ o biološkom napadu. Ali postoji dovoljno razloga da slučaj bude pažljivo praćen. Posebno zato što se dogodio u laboratorijskom okruženju i zato što međunarodne institucije još nemaju sve informacije potrebne za potpunu procjenu.

Upravo zato danas nije najvažnije pitanje da li se vratila kuga. Važnije je pitanje koliko brzo možemo utvrditi šta se zaista dogodilo? Oružje nastaje tek kada se pojavi namjera. Između ta tri svijeta ponekad stoje samo jedna laboratorijska vrata i informacija koja kasni.

(Autor je doktor političkih nauka i predavač na UDG)