Kako se politička moć gubi, čuva i ponovo osvaja

Piše: Dr Husnija Tahirović

Poraz ne završava političku borbu. On mijenja njenu formu.

Borba za vlast sastavni je dio demokratije. Legitimno je vlast osvojiti, izgubiti i pokušati ponovo zadobiti. Bez mogućnosti smjene vlasti nema stvarne političke konkurencije. Problem nastaje kada ponovno osvajanje vlasti postane cilj kojem se podređuju gotovo svi drugi politički prioriteti. Upravo tu počinje anatomija političkog povratka.

Političke partije nastaju oko ideja, programa i vizije društva. Vremenom, međutim, postaju mnogo više od izborne infrastrukture. Grade organizacionu mrežu, razvijaju kadrove, stiču institucionalno znanje, međunarodne kontakte i iskustvo upravljanja. Tako nastaje politički kapital koji ne nestaje preko noći. Zato gubitak vlasti ne znači nužno i gubitak političke moći.

Moć bez vlasti ostaje politička ambicija. Vlast bez stvarne moći kratko traje. Tek njihov spoj stvara puni politički efekat.

Nakon poraza ozbiljne političke organizacije analiziraju greške, procjenjuju protivnike i prate promjene u raspoloženju građana. Istovremeno nastoje da sačuvaju ono što smatraju najvrjednijim: organizacionu strukturu, kadrovski potencijal, institucionalno iskustvo i dio povjerenja biračkog tijela. Politički kapital tada se ne odbacuje. On se reorganizuje.

Promjena vlasti ne znači automatski i promjenu čitavog državnog sistema. Mandati, profesionalne strukture i institucionalno pamćenje traju duže od jednog izbornog ciklusa. Dio ljudi, znanja, kontakata i uticaja ostaje prisutan i nakon političkog poraza. Takav kontinuitet sam po sebi nije ni dobar ni loš. Presudno je kako se koristi.

Jedna od čestih grešaka novih vlasti jeste uvjerenje da je izbornom pobjedom politička utakmica završena. Upravo tada poražena strana počinje reorganizaciju. Djeluje kroz parlament, lokalne strukture, partijsku infrastrukturu, medijski prostor, stručne i društvene mreže i druge legitimne mehanizme demokratskog sistema. Izbori su završetak jednog ciklusa, ali istovremeno i početak sljedećeg.

Politički povratak zato rijetko nastaje zahvaljujući jednoj kampanji ili jednom lideru. On se gradi godinama. Iskustvo, organizaciona disciplina, kadrovi, politički kapital i strategija postepeno se pretvaraju u novu političku snagu. Posebno mjesto u tom procesu imaju nova lica.

Političke organizacije nakon poraza često u prvi plan ističu mlađe, obrazovane i profesionalno ostvarene ljude. To može predstavljati stvarno kadrovsko i političko osvježenje, ali može biti i način da se postojeća politička strategija predstavi u novom obliku.

Da li nova lica zaista predstavljaju novu politiku ili samo novo lice postojeće političke strategije?

Promjena ljudi nije isto što i promjena politike. Stvarna obnova podrazumijeva promjenu načina donošenja odluka, odnosa prema institucijama, razumijevanja odgovornosti i javnog interesa. U suprotnom, promjena može ostati samo pažljivo oblikovana politička adaptacija.

Tu politički marketing dobija posebnu ulogu. Savremene kampanje odavno nijesu samo slogani, bilbordi i televizijski nastupi. One uključuju istraživanja javnog mnjenja, analizu ponašanja birača, profesionalne konsultante i pažljivo oblikovanje političkih poruka. Cilj nije samo predstaviti politiku, već uticati i na način na koji će je građani doživjeti.

Politički marketing ne mijenja nužno činjenice. Može, međutim, promijeniti njihovu političku težinu. A kada se promijeni način na koji se činjenice doživljavaju, mijenja se i način na koji se pamti prošlost.

Promjena kolektivnog pamćenja.

Prošlost se ne mora zaboraviti da bi izgubila političku snagu. Dovoljno je da počne drugačije da se tumači. Političke organizacije koje su izgubile vlast često pokušavaju da relativizuju sopstvene greške pronalazeći iste ili slične postupke kod onih koji su ih naslijedili. Pri tome se lako zanemaruje činjenica da su upravo na kritici takvih grešaka nekada gradile sopstvenu političku legitimnost.

Paradoks političkog povratka upravo je u tome što se postupci koji su nekada bili razlog za kritiku protivnika, nakon gubitka vlasti mogu pretvoriti u argument za relativizaciju sopstvene odgovornosti. Tako se odgovornost ne pobija činjenicama. Ona se relativizuje poređenjem.

Pitanje "Šta smo radili dok smo bili na vlasti?" postepeno se zamjenjuje pitanjem "Da li oni koji danas vladaju rade bolje?"

Na prvi pogled, riječ je o legitimnom poređenju. I jeste. Svaka vlast mora biti izložena kritici. Problem nastaje kada poređenje počne da zamjenjuje odgovornost. Ako su i drugi napravili istu grešku, to ne znači da prethodna greška nije postojala. Ako nova vlast ponovi lošu praksu stare, time prethodna vlast nije oslobođena odgovornosti. Naprotiv, pokazuje se da je problem dublji od jedne političke organizacije.

Upravo tako kolektivno pamćenje postaje prostor političke borbe. Prošlost ostaje ista. Mijenja se način na koji je društvo pamti.

Istovremeno se mijenjaju i politički prioriteti. Ekonomski razvoj, životni standard, bezbjednost, identitet, istorijska pitanja, odnosi prema vjerskim zajednicama ili borba protiv korupcije mogu u različitim periodima zauzimati centralno mjesto u političkoj komunikaciji. Sve su to legitimne društvene teme.

Ključno pitanje je drugo: da li određena tema postaje prioritet zato što predstavlja najveći problem društva ili zato što u tom trenutku ima najveći potencijal da mobiliše birače?

Savremena politika zato ne vodi samo borbu za odgovore. Vodi i borbu za pravo da odredi koja će pitanja dominirati javnim prostorom.

Zbog toga ozbiljna analiza političkog povratka ne bi trebalo da ostane na pitanju ko je novi lider, ko su nova lica ili kakav će biti izborni slogan. Mnogo je važnije razumjeti ko oblikuje političku strategiju, kako se prošlost predstavlja i da li su se promijenili obrasci političkog ponašanja.

Ni kritika aktuelne vlasti sama po sebi nije dovoljna za politički povratak. Građanima nije dovoljno pokazati da drugi griješe. Potrebno je ponuditi uvjerljivu alternativu. Slabosti vlasti mogu otvoriti politički prostor, ali ga ne moraju automatski predati opoziciji.

Politički povratak zato nije slučajan događaj. To je dugotrajan proces u kojem se sopstveni poraz pretvara u političku lekciju ili, u lošijoj varijanti, samo u vrijeme potrebno za pripremu novog pokušaja osvajanja vlasti.

Stvarna vrijednost povratka ne mjeri se činjenicom da je vlast ponovo osvojena. Mjeri se odgovorom na važnije pitanje: da li je politička organizacija iz poraza nešto naučila?

Ako poraz dovede do ozbiljnog preispitivanja, veće unutrašnje demokratije, odgovornijeg odnosa prema institucijama i jasnijeg razlikovanja javnog od partijskog interesa, politički povratak može predstavljati stvarnu obnovu. Ako se, međutim, promijene samo ljudi, poruke i način predstavljanja, a obrasci ponašanja ostanu isti, onda se nije promijenila politika. Promijenila se njena prezentacija.

Zato najvažnije pitanje nije može li se politička organizacija vratiti na vlast. Može. Mnogo je važnije šta se vraća zajedno sa njom – nova politika ili samo obnovljena politička moć?

Tu razliku ne određuju slogani, kampanje ni nova lica. Određuju je odnos prema institucijama, političkoj odgovornosti i javnom interesu.

Politički povratak može biti dokaz da je neko iz poraza izvukao pouku. Ali može biti i dokaz da je samo bolje naučio kako da se vrati.

(Autor je univerzitetski profesor)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"