Ko ima vlast, a ko moć?

Piše: dr Husnija Tahirović

Kada dio stare političke strukture pređe u opoziciju, a nova vlast nema dovoljno snage ili interesa da razgradi naslijeđene obrasce, različiti interesi mogu se susresti u očuvanju postojećeg stanja.

Tokom tri decenije gotovo neprekinutog političkog kontinuiteta u Crnoj Gori nastajale su kadrovske, institucionalne i interesne mreže, povezane sa kapitalom i sposobne da nadžive izborne promjene.

Uporedo su se razvijali siva ekonomija i organizovani kriminal, posebno tokom devedesetih godina, u okolnostima ratova, sankcija, izolacije i ekonomskog preživljavanja.

Paralelni tokovi dobijali su prostor koji u uređenom sistemu ne bi imali.

Ono što se nekada opravdavalo opstankom države moglo je stvoriti strukture sa sopstvenim kapitalom, kadrovima i interesima. Tada pitanje više nije samo rade li one za državu, već radi li država pod pritiskom njihovih interesa.

U tome je suština zarobljene države.

Kriminalni sistem ne mora da ruši institucije. Efikasnije je da ih koristi. Dovoljni su ljudi, kapital, informacije i uticaj tamo gdje se donose odluke.

Mijenjaju se funkcije i političke okolnosti, ali veze opstaju. Izborni poraz strukture koja je upravljala državom trideset godina ne znači i nestanak odnosa nastalih u tom periodu.

Izbori mijenjaju vlast. Ne mijenjaju automatski raspored moći.

Zato stvarne promjene treba pratiti kroz javne nabavke, upravljanje državnim i drugim preduzećima, rad institucija i zapošljavanje. Ako isti krugovi zadržavaju pristup ugovorima i odlučivanju, smjena političkog vrha ne prekida stare zavisnosti. Stvarna reforma postoji tek kada pravila važe jednako za sve.

Privatizacijom je veliki dio društvenog i državnog kapitala promijenio vlasnika, ali ne nužno i ekonomske odnose. Ako nijesu uspostavljeni konkurencija, odgovornost i jednaka tržišna pravila, privatizacija je završena formalno, ali tranzicija suštinski nije.

Tamo gdje postoji sumnja da je javna imovina pretvarana u privatni kapital zloupotrebom položaja ili političkim vezama, država mora biti sposobna da to provjeri. Hrvatska je 2011. posebnim zakonom omogućila gonjenje određenih krivičnih djela ratnog profiterstva i djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjenih u zakonom određenim ratnim okolnostima, i nakon isteka ranijih rokova zastare. Taj model nije automatski primjenljiv u Crnoj Gori, ali otvara pitanje: može li tranzicija biti završena bez rasvjetljavanja porijekla dijela privatnog kapitala?

Kako se politička moć gubi, čuva i ponovo osvaja

Kapital, za razliku od političke funkcije, ne prestaje istekom mandata. Može trajati generacijama i pretvarati se u kompanije, nekretnine i medijski uticaj. Njegovo posjedovanje nije dokaz nezakonitosti, ali njegova koncentracija u maloj ekonomiji otvara prostor za snažan

društveni i politički uticaj.

Promjena vlasti 2020. nije mogla preko noći ukloniti takvo nasljeđe. Ali od tada počinje odgovornost nove vlasti. Odgovor na partijsko zapošljavanje ne smije biti novo partijsko zapošljavanje. Zarobljene institucije treba osloboditi, a ne preuzeti.

Tu se pojavljuje problem kronizma. Freedom House je za 2021. bilježio politička imenovanja u državnim preduzećima i javnoj upravi, kao i povećanje broja zaposlenih u dijelu državnih kompanija. Demokratski domet smjene mjeri se i kvalitetom institucija izgrađenih nakon nje.

Najveći neuspjeh promjene vlasti nastaje kada nova vlast ne promijeni sistem, već samo ljude koji se njime koriste.

To ne znači da su svi raniji kadrovi odgovorni, niti da su nova imenovanja pogrešna.

Presudni su stručnost, odgovornost i kontrola, bez kojih borba protiv privilegija postaje njihova nova raspodjela.

Važan pokazatelj ekonomskog nasljeđa je javni dug. Prema Centralnoj banci Crne Gore, krajem 2006. iznosio je 701,1 milion eura ili 38,3 odsto BDP-a. Na kraju 2020, prema

Ministarstvu finansija, iznosio je 4.408,95 miliona eura ili 105,15 odsto BDP-a. Na dan 30. juna 2026. bruto javni dug iznosio je 5.022,4 miliona eura ili 58,5 odsto BDP-a, a neto 4.489 miliona ili 52,3 odsto BDP-a.

U bruto dug iz 2020. uključeno je 750 miliona eura koje je u decembru pozajmila nova Vlada. Izdvajanjem tog iznosa radi poređenja političke odgovornosti dobija se približno 3,66 milijardi eura za prethodni period i razlika od oko 1,36 milijardi do juna 2026. To nije zvaničan obračun niti iznos novog neto zaduživanja: otplate, refinansiranja i depoziti zahtijevaju zasebnu

analizu.

Brojke ne dokazuju ko je vodio bolju ekonomsku politiku. Pokazuju naslijeđene obaveze i odgovornost za nove odluke. Pad udjela duga u BDP-u ne znači nužno i smanjenje nominalnog duga.

Poslije 2020. značajno su porasla primanja. Prosječna neto zarada te godine iznosila je 524 eura, a minimalna 222. Kasnijim reformama minimalna zarada povećana je na 600, odnosno 800 eura, u zavisnosti od kvalifikacije, a najniža penzija na 450 eura. Rast nominalnih primanja ipak nije potpuna slika standarda, koji zavisi i od cijena, kupovne moći i održivosti javnih finansija.

Ekonomska politika zato postaje polje borbe za političku moć. Vlada je u septembru 2026. predstavila "EURO MODEL", koji se povezuje sa nastavkom programa Evropa sad. Njegove fiskalne posljedice treba kritički preispitati kao i svaki drugi program.

Važno je i ko oblikuje tu raspravu. Dio medija zadržao je vlasnički i uređivački kontinuitet iz perioda prije 2020, što njihovu kritiku ne čini manje legitimnom. Ipak, izborom tema i oblikovanjem javnog mnjenja mediji utiču na razumijevanje političkih i ekonomskih procesa.

Opstrukcija reformi ne dolazi samo iz opozicije. Može nastajati i u vlasti, administraciji, preduzećima i institucijama kroz odlaganje odluka, usporavanje procedura i nesprovođenje zakona. Ali legitimno protivljenje nije opstrukcija. Demokratija podrazumijeva kritiku; granica nastaje kada očuvanje interesnih mreža potisne javni interes.

Nacionalne i identitetske podjele skreću pažnju sa ekonomije, porijekla imovine i odgovornosti institucija. Građani se razvrstavaju po pripadnosti, dok kapital i stvarna moć ostaju u drugom planu.

Formalnu vlast imaju oni koji formiraju Vladu i parlamentarnu većinu. Ali stvarna moć postoji i u kapitalu, institucijama, kadrovskim mrežama, informacijama, tržišnim pozicijama i medijskom uticaju.

Promjena vlasti 2020. bila je važna demokratska prekretnica, ali nije mogla sama završiti

sistem nastajao decenijama. Za njegovu promjenu nijesu dovoljni novi ljudi. Potrebna su nova

pravila.

Jer država nije stvarno promijenjena kada jedna politička struktura ode, a druga zauzme njeno mjesto. Promijenjena je tek kada nijedna partija, pojedinac, kapital, medijski centar ili interesna mreža ne može biti snažnija od institucija. Tek tada odgovor na pitanje ko kontroliše ekonomsku i političku moć može biti jednostavan: država, kroz zakon – u interesu svojih građana.

(Autor je univerzitetski profesor)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"