(AUDIO) Aleksa Samardžić u emisiji "Đir": Kao glumac već živim svoj san

- Nijedna umjetnost, nijedan san, ništa na svijetu meni nije vrijedno da provedem život čekajući i budem nesrećan dok čekam. Glumac mora da nauči da uživa u procesu, jer je i taj proces dio njegovog sna - kazao je Samardžić.

Samardžić je u razgovoru sa Ivom Nešić govorio o neobičnom putu kojim je ušao u glumački svijet, međunarodnim projektima, učenju akcenata, audicijama, fizičkim vještinama koje je usvojio zbog potencijalnih uloga, ali i o periodima kada posla nema. Govorio je i o pritiscima koje glumci sami sebi stvaraju, važnosti autentičnosti, "pretty privilege", odnosu prema kolegama i potrebi da glumac bude mnogo više od svoje profesije.

- Ti si već vrijedan, već si hrabar što si izabrao ovako težak put, već si umjetnik, već si glumac. Ne treba ti niko drugi da ti to validira. Moraš da nađeš način da uživaš u procesu i da budeš prisutan u njemu - rekao je.

• Tvoj put je prilično drugačiji od klasičnog puta glumca iz regiona. Kako je izgledao?

– Mislim da se prva stvar po kojoj se moj put razlikuje jeste to što sam počeo da se bavim glumom sa 25 godina. Iako sam znao da to želim da radim praktično od šeste godine, nisam imao dovoljno samopouzdanja ni mentalne snage da se time bavim ranije.

Od malih nogu sam bio svjestan izazova koje takav put nosi. Zato sam sebi rekao: "Dobro, sačekaj, saberi se, proputuj malo, izgradi se kao ličnost, pa onda počni".

Važno mi je bilo i da školovanje bude na engleskom jeziku. Kao dijete sam gledao strane filmove i zamišljao sebe u njima. Oduvijek su me zanimali različiti engleski akcenti i želio sam da jednog dana odem na strano tržište.

Prvobitno sam mislio da moram da čekam, skupim novac i odem u London. A onda sam sasvim slučajno, na kampovanju u Guči, upoznao glumicu iz Londona. Kada je čula da želim da se bavim glumom, pitala me je: "Pa zašto to ne radiš?" Rekao sam joj da želim školu na engleskom, a ona mi je rekla da takva škola postoji u Beogradu. Nekoliko dana kasnije već sam bio tamo.

• Nisi išao klasičnim putem akademije i pozorišta?

– Ne. Ali dok sam išao u školu glume, razmišljao sam koliko je dobro studentima akademije što su od jutra do večeri izloženi glumi i stalno nešto uče. Zato sam pokušavao da to nadomjestim. Poslije časova sam nalazio onlajn časove glasa, išao na pokret, učio akcente i pokušavao da mi cijela sedmica bude ispunjena kao da idem na akademiju.

Mislim da je važno da ljudi znaju da, ako nisu upali na akademiju ili nemaju mogućnost da provedu četiri godine na njoj, postoje i drugi načini obrazovanja. Dok god se osposobljavaš za ono čime želiš da se baviš, validno je da sebi napraviš svoj put.

Mnogo ljudi ima talenat i želju, ali ne upadne na akademiju iz prvog, drugog ili trećeg puta i onda odustane od sna. Možda su baš za to najviše nadareni. Ako ti neko nije dao šansu, možeš sebi da je daš na drugi način.

• Šta je Čabak tehnika i koliko ti je značila?

– Čabak tehnika se zasniva na tome da ideš duboko u sebe i crpiš stvari iz svojih sjećanja i emocija. Ne radiš nešto tako što kažeš: "Sad ću da glumim da sam ljut", nego pokušavaš da se stvarno povežeš sa likom na ličnom nivou.

Dobiješ lika koji je možda potpuno drugačiji od tebe, ali ga kroz tu tehniku svedeš na osnovne ljudske potrebe i impulse koje svi imamo. Jednom smo, recimo, radili istorijske ličnosti. Izabrao sam nekoga ko je bio potpuno suprotan meni, neku veoma lošu osobu. Pokušavao sam da shvatim kako mogu da se povežem s njim.

Na kraju sam njegove postupke sveo na jednu potrebu: želi moć da bi imao kontrolu nad svojim životom. A i ja želim kontrolu nad svojim životom. Ne radimo iste stvari sa tim impulsom, ali impuls je isti. Odjednom sam ga razumio.

To je naporna tehnika jer moraš da kopaš po sebi. Trebalo mi je nekoliko godina da je savladam, a vjerovatno ću je učiti cijelog života. Moraš da budeš iskren prema sebi, da izvučeš ono što ti se stvarno desilo i da to ponovo proživiš na način koji je produktivan za lik.

Vremenom shvatiš da je publika alergična na laž, baš kao i ljudi. Autentičnost u ponašanju i performansu ne može ništa da zamijeni.

• Na tvom CV je ogroman broj vještina – jahanje, mačevanje, streličarstvo, skijanje, klizanje, sviranje... Kako sve to stigneš?

– Nađeš vremena za stvari koje su ti zanimljive. Dosta toga je počelo zbog serije "Robin Hud", koja se snimala kod nas. Ako je epoha u Engleskoj, korisno je da znaš da jašeš, mačuješ, koristiš luk i strijelu i govoriš britanskim akcentom.

Pokušao sam da dobijem tu ulogu i poslao sam sedam audicija, ali nisam prošao nijednu. Onda sam rekao sebi: dobro, biće druga sezona, imam godinu dana. Do tada ću naučiti sve što mogu.

Počeo sam da učim akcenat, jahanje, streličarstvo i mačevanje. A onda sam shvatio da možda ne moram sve to da radim samo zbog uloge. To mi je zapravo zabavno.

To je možda najvažnija stvar koju sam naučio. Ne mora sve da se vrti oko rezultata. Ako naučiš da jašeš konja, to je već vrijedno. Ako naučiš tri akcenta, to je već zanimljivo. Odjednom pogledaš iza sebe i shvatiš da si cijelu sedmicu proveo učeći nešto novo.

• Koliko ti je razvijanje tih vještina koristilo u karijeri?

– Karijerno još nijesu toliko, jer se još nijesu pojavile uloge koje su ih zahtijevale. Ali razvile su mi jednu važnu sposobnost – naviku da učim nove stvari.

Ako se pojavi audicija za nekoga ko mora da zna određenu vještinu, neću odmah reći da ne mogu. Reći ću: dobro, naučiću. Ako treba, provešću dva dana istražujući i vježbajući. Ako valja – valja, ako ne valja – ne valja, ali probaću.

Naučio sam i da se ne vezujem previše za ono što će mi neka vještina donijeti. Ako ti proces ništa ne znači, ni uloga ti neće donijeti dugotrajno zadovoljstvo. Čim je dobiješ, počećeš da čekaš sljedeću.

• Kakvo je bilo iskustvo na "The Librarians"?

– To je bila moja prva veća uloga, ona u kojoj me je bilo više i kroz više epizoda. Osjetio sam odgovornost, ali sam tada shvatio: to je to, na pravom sam putu i ovo definitivno želim.

Na setu sam bio po 12 sati, a vraćao sam se kući kao da mogu da letim. U jednom trenutku mi je režiser rekao da ćemo morati da radimo prekovremeno i da će to biti plaćeno. Ja sam ga pogledao i rekao: "Lagano, možemo do pet ujutru ako hoćete, meni je baš lijepo".

Posebno mi se dopalo što sam igrao dva lika u istoj seriji. Jedan je bio naivan metalac koji misli da je njegov bend najveći na svijetu, a zatim ga zaposjedne mag i postane potpuno drugačiji lik. To je nešto što bih baš volio da radim – da u istom projektu igram više likova ili jednu osobu koja prolazi kroz velike ekstreme.

Bilo je i straha. Kada ti se desi nešto o čemu si dugo sanjao, postoji onaj osjećaj: "Šta ja radim ovdje? Kako sam ja ovdje dospio?" To je klasični imposter sindrom. Onda se vraćaš kući i govoriš sebi: "Ne budali, pripadaš ovdje".

• Koliko je teško takmičiti se na međunarodnom tržištu sa ljudima kojima je engleski maternji jezik?

– Teško je. Iako mi akcenti dobro idu, uvijek postoji razlika. Radio sam sa dialect coachom na britanskom akcentu. On mi je ukazivao na najmanje detalje u izgovoru. U jednom trenutku sam primijetio da on sam izgovara nešto drugačije od pravila koje mi je dao.

Pitao sam ga zašto. Rekao mi je: "Aleksa, zato što si stranac". Objasnio mi je da će ljudi od nekoga ko dolazi iz druge zemlje mnogo prije primijetiti grešku. Ako domaći govornik napravi istu grešku, ona često prođe neprimijećeno. Od stranca se očekuje da bude precizniji.

To me nije obeshrabrilo. Naprotiv. Zanimljivo mi je da učim. Akcenat nije samo imitacija zvuka. Iza njega postoji čitava nauka – gdje putuje vazduh, gdje se zvuk zadržava, koji mišići rade, koliko su zategnuti, šta radi određeni dio lica.

• Kako izgleda period kada nema posla?

– Kada nema glume, radim montažu, pišem, crtam i bavim se drugim stvarima. To je jednostavno realnost. Projekata ima određeni broj, glumaca mnogo više i statistički ćeš često dobijati "ne".

Prije godinu i po sam imao nekoliko uloga zaredom, a onda je sve odjednom stalo na nekoliko mjeseci. Shvatio sam da mi treba posao koji je fleksibilan i projektno organizovan.

Glumcima je teško da imaju klasičan posao od devet do pet jer nikada ne znaš kada će stići uloga. Zato je važno imati neki dodatni prihod i ne oslanjati se potpuno na nepredvidivu profesiju.

Ali najvažnije što sam shvatio jeste da ne želim da čekam. Jedno vrijeme sam četiri mjeseca proveo u grču, čekajući ulogu. Stalno sam slao audicije i čekao da se nešto desi. Kada se desilo, bilo je lijepo, ali je onda prošlo.

Tada sam sebi rekao: neću ovako da živim. Ako mi proces audicija, učenja i rada nije zadovoljstvo, onda ovo nema smisla.

Glumac već živi svoj san. Audicija je dio sna. Učenje je dio sna. Odbijanje je dio sna. Razvijanje vještina je dio sna. Ne možeš stalno čekati da se pojavi jedna uloga i da tada kažeš: "Evo, sad mi se ostvario san".

• Postoji li uloga o kojoj posebno sanjaš?

– Volio bih da igram lika koji ima podijeljenu ličnost ili više različitih strana koje dolaze do izražaja. Nekoga ko ide iz jednog ekstrema u drugi, ko ima velike unutrašnje polaritete.

To me generalno privlači i u slikanju i pisanju. Zanimljiva mi je ideja da svi u sebi imamo potpuno različite strane, tačku A i tačku B.

Ne možemo da volimo samo one strane sebe koje su društveno prihvatljive. Moramo da prihvatimo i malo mraka, jer i njemu treba ljubav. Iz toga može da proizađe nešto lijepo.

Volio bih da igram likove kroz koje mogu da pokažem te ekstreme i da publika u njima prepozna nešto svoje. Da zađem u neke dublje, mračnije strane ljudske prirode o kojima ljudi ne vole da govore i da ih pokažem bez uljepšavanja.

Ako nakon toga neko počne da razmišlja o sebi ili o ljudima oko sebe, meni bi to bilo posebno zanimljivo.

Prethodne epizode možete pogledati OVDJE.