Миља Зеновић
Preuzmite našu aplikaciju
PRATITE NAS NA
PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY
PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU
(AUDIO) Zenović za "Dan": Kada bogato muzičko nasljedje pronađe svoj glas
Godinu dana bez pjevanja, povratak na scenu i novi početak pokazali su joj koliko muzika zaista znači u njenom životu.
Iako je iza nje muzičko obrazovanje, pet godina nastupa, rad u novinarstvu i organizaciji festivala, pjevačica i voditeljka Milja Zenović priznaje da je u jednom periodu zbog privatnih razloga, među kojima je bila i ljubav, odlučila da napusti ono što najviše voli.
Danas, kada ponovo nastupa i sa publikom dijeli emocije, kaže da još nije nadoknadila vrijeme provedeno daleko od mikrofona.
– Moram reći da sam iz privatnih razloga ostavila pjevanje na godinu dana, misleći da je to dobra odluka u tom trenutku za mene i za ljude oko mene. I poslije godinu dana vraćam se pjevanju. Naravno, krećeš od nule, jer ti nestani kod nas mjesec dana, tebe niko više ne zna, a ne godinu dana. Ja još nisam nadoknadila tih godinu dana pauze. Meni još uvijek fali pjevanje – kazala je Milja Zenović u emisiji "Đir" radija D+ koju vodi Iva Nešić.
• Tvoj pokojni djeda bio je poznati kompozitor i dirigent Branko Zenović. Koliko je porodično muzičko nasljeđe uticalo na tvoj život?
– Moj pokojni djeda sa očeve strane bio je jedan od poznatijih dirigenata i kompozitora u Crnoj Gori i ostavio je veliku baštinu za sobom. A najveća baština je upravo talenat koji se prenio na mog oca, a potom na mene i moju sestru. On je, mogu slobodno reći, razlog zašto se danas bavim muzikom. Pjevanje je došlo potpuno spontano i neplanski, ali flauta, klavir, muzička škola i produkcija koju sam na kraju završila definitivno su njegova zasluga, kao i zasluga mojih roditelja koji su sve to podržali. Postoji jedan period mog života koji ljudi ne poznaju, kada sam se bavila klasičnom muzikom, onom koja se sluša u tišini i sa poštovanjem.
• Kako je izgledalo odrastanje u takvoj porodici i kako si od klasične muzike stigla do nastupa sa bendom "Anestezija"?
– Moj otac je profesor muzike, klavira, gitare, solfeđa i hora. Bio mi je profesor u osnovnoj školi, što je bilo specifično, jer je sve moralo da bude kako treba. Ali iz poštovanja, odgovornosti i, prije svega, ljubavi prema njemu, uvijek sam željela da budem najbolja. Majka nije u muzici, ali piše pjesme i poeziju. Odrastali smo uz kvalitetnu muziku, od Olivera i Džibonija do AC/DC-ja i "Metalike".
Klavir sam počela da sviram u vrtiću. Flauta je došla kada sam na koncertu u Petrovcu vidjela djevojku koja je svira. Tada sam vidjela sebe u tome i to me dovelo do 15 godina bavljenja flautom. Srednju školu pohađala sam u Podgorici, potom sam otišla u Beograd. Akademiju nisam upisala, ne zato što nisam mogla, već zato što sam flautu uvijek svirala iz ljubavi, a tamo se više gledala tehnika. To me nije ispunjavalo, pa sam odlučila da upišem produkciju.
Pjevanje je došlo neplanski. Drugovi iz Beograda imali su dogovorenu sezonu u Sutomoru, 90 dana svirki, ali nisu imali ženski vokal. Pitali su me znam li nekoga, a ja sam iz šale rekla: "Evo, ja ću pjevati". Do tada sam pjevala samo u horu ili kod kuće. Ta šala je prerasla u pet godina nečega što i dalje doživljavam kao dobro plaćen hobi. Onog trenutka kada osjetim da sam došla na nastup samo da ga odradim, biće vrijeme da okačim mikrofon o klin.
• Da li se i danas vraćaš klasičnoj muzici?
– Sviram kod kuće, kada sam sama. Imam klavir i flautu i volim da odsviram kompozicije koje sam nekada izvodila na takmičenjima. Moja starija sestra završila je muzičku pedagogiju u Beogradu i sada je profesor u školi "Vasa Pavić". Ona ima nevjerovatno strpljenje i želju da prenese znanje. Tata, sestra i ja često organizujemo večeri posvećene djedi i njegovoj baštini. Tada izvodimo njegove kompozicije, ali se provuče i ponešto iz klasike.
• Kako si, pored muzike, ušla u novinarstvo, marketing i promociju festivala?
– Sve prilike koje su se ticale festivala i javnih angažmana došle su preko novinarstva, a ono je u moj život ušlo potpuno neočekivano. Preporučila me je upravo tvoja prethodna gošća. Uvijek sam za to da stvari treba probati. Više volim i da se pokajem što sam nešto probala, jer bar imaš iskustvo više.
Novinarstvo mi je djelovalo kao zanimljiv način da budem upućenija u dešavanja kod nas. Volim da se držim kulture, muzike i zabave, stvari u kojima možeš da uživaš i na koje možeš da utičeš. Uz novinarstvo su došle video-reportaže i neko je u tome prepoznao potencijal da budem dio većih festivala, među kojima je i "Montenegro Beer Fest". Sve je nekako vuklo jedno drugo.
• Šta te najviše privlači u organizaciji velikih muzičkih događaja?
– Izazov da savladam stvari koje su mi teške. Meni je, recimo, psihički izuzetno teško kada zazvoni telefon. Čak i kada vidim poznat broj, prvih trideset sekundi pomislim: "Je li moralo ovo sada, je li mogla poruka?" Kada su me pozvali da budem pi-ar "Montenegro Beer Festa", nisam bila svjesna koliko ću poziva morati da obavim i primim. Na kraju mi je to postao najmiliji dio posla, jer sam prevazišla nešto što mi je djelovalo nezamislivo.
A najljepši trenutak je kada poslije svega uđeš među publiku i gledaš kako ljudi uživaju u nečemu čiji si dio bio. Druge večeri festivala nastupali smo prije Tonija Cetinskog. Nisam otišla ni da se presvučem, već sam sišla među publiku i preplakala njegov koncert. Tada sam osjetila da je sve bilo kako treba. Izazovi su mi najljepši dio organizacije.
• Koliko se razlikuje nastup u manjem lokalu od nastupa pred velikom festivalskom publikom?
– Kada pjevamo u baru, na svadbi ili privatnom događaju, nisu svi ljudi došli zbog nas. Došli su da popiju piće, proslave nešto ili se druže. Na festivalu je sva pažnja usmjerena na tebe, od publike do organizacije. Odgovornost i pritisak su mnogo veći, ali je veća i želja da pokažeš šta si radila svih ovih godina.
Bilo je perioda kada sam pauzirala pjevanje, čak ga i ostavljala zbog nekih stvari i ljudi. Zato, kada dobiješ povratnu reakciju publike, to ti dođe kao potvrda da treba da nastaviš.
• Da li ti je neki naizgled uobičajen angažman donio nešto mnogo značajnije nego što si očekivala?
– Definitivno prošlogodišnji "Montenegro Beer Fest". Bila sam tamo kao novinarka i željela da intervjuišem Matiju Cveka. U razgovoru sam mu rekla da na svakoj svirci pjevam njegovu pjesmu "Trebaš li me", jer mi mnogo znači. On je rekao da ću onda izaći na binu i otpjevati je s njim. Mislila sam da će to zaboraviti.
Otišla sam u prostor za novinare, a onda me je pozvao na scenu. Trčala sam prema bini i govorila sebi da sam već odradila toliko nastupa i da će ovo biti lako. Ali uhvatila me nevjerovatna trema. Prvih nekoliko tonova bilo je katastrofalno, a onda se sve sredilo. To je bio najveći broj ljudi pred kojima sam nastupila i nastup poslije kojeg su počeli da me prepoznaju na ulici.
Ovogodišnji festival donio je i prepoznatljivost bendu. Sada nam ljudi na drugim svirkama prilaze i govore koliko smo bili dobri na festivalu. Nama je to veliko i važno.
• Koliko ti znači energija koju razmjenjuješ sa publikom?
– Odmalena pišem pjesme i muziku. Prvu pjesmu napisala sam sa sedam ili osam godina i uvijek sam zamišljala da stojim na velikoj bini i da publika sa mnom uglas pjeva moju pjesmu. Mislila sam da ne postoji veći osjećaj od toga. Onda sam shvatila da uopšte nije važno da li je pjesma moja.
Na našim svirkama, posebno kada pjevamo "Sarajevo" Dina Merlina, publika mi otpjeva pola pjesme. Ta razmjena energije i emocija je nešto što ne mogu da opišem. Ali ponekad je i teško. Dok nastupam, pratim ljude, gledam da li uživaju. Ako vidim nekoga ko se ne provodi dobro, to utiče na mene. Znam da ne mogu svakome da udovoljim, jer sam tu zbog cijele publike, ali na tome još radim.
Dešava se i da u publici vidim nekoga ko plače, pa zaplačem i ja. Neku pjesmu otpjevam hiljadu puta, a onda je hiljadu i prvi put doživim kao da je prvi put čujem. Ipak, moraš biti profesionalan. Kada izađeš na scenu, nije važno jesi li tužan, imaš li težak dan ili neki privatni problem. Sve to mora da ostane izvan bine.
• Pišeš muziku i tekstove. Šta te sprečava da objaviš prvu autorsku pjesmu?
– To je u planu godinama, ali najveća prepreka trenutno je stil. Teško mi je da se ograničim na jedan žanr. Pjevala sam narodnu muziku, pop i rok, a kada pjevam pop i rok, moj glas nekako najviše dolazi do izražaja. Najviše mi leži takav spoj različitih stilova kakav ima Senida, gdje se čuju rok, etno, pop i drugi uticaji. Naravno, ne želim nikoga da imitiram.
Teško je napraviti nešto svoje, posebno kada si perfekcionista. Ali biće pjesme, makar samo za moj merak. Nisam neko ko želi da svake godine objavljuje po jednu pjesmu ili da po svaku cijenu ostavi album iza sebe.
• Šta, po tvom mišljenju, jedna pjesma mora da ima da bi ostavila utisak?
– Mene, bilo da je riječ o muzici, filmu ili knjizi, moraš zainteresovati u prve tri sekunde. Pjesma mora da ima neku boju koja se provlači kroz nju i drži pažnju. Želim da jednog dana, kada neko čuje moju prvu pjesmu, kaže: "To je Milja, to je taj stil". Da mu ostane u glavi poslije jednog slušanja.
Tekst mi je jednako važan. Ne volim trend hitova koji traju sedam dana i u kojima se stalno ponavljaju iste stvari. Važno mi je da se neko pronađe u tekstu, da ga pjesma nasmije ili rasplače, ali da ostane za pamćenje.
Prethodne epizode možete pogledati OVDJE
Preuzmite našu aplikaciju
PRATITE NAS NA
PRIDRUŽITE NAM SE NA VIBER
COMMUNITY
PRATITE NAS
I NA TELEGRAM KANALU
PRATITE NAS
I NA WHATSUP KANALU