Uspomene vojvode Živojina Mišića - kraj dinastije Obrenović (10): Unapređenje i susret sa kraljem Petrom

Negdje u prvoj polovini juna dobio sam izvještaj iz Vojnog ministarstva da su trupe beogradskog garnizona proklamovale dinastiju Karađorđevića za nasljednu dinastiju u Srbiji, a knjaza Petra za kralja Srbije. U isto vrijeme naređeno je da poskidamo sa kapa dotadašnje kokarde, a da ćemo druge docnije dobiti. I tako poduže vremena išli smo bez kokardi.

U drugoj polovini maja trebalo je da se sastane narodno predstavništvo. Uoči polaska za Beograd senator za valjevski okrug, Svetozar Popović, svrati kod mene u štab i u razgovoru mi, između ostalog, reče da kod nas postoje dvije struje – jedna za republiku, a druga za monarhiju, i da bi on, pošto odlazi za Beograd, želio da o tim pitanjima čuje moje mišljenje. Odgovorih mu: "Zvanično sam obaviješten da je vojska beogradskog garnizona proklamovala dinastiju Karađorđevića za nasljednu, a knjaza Petra proglasila za kralja Srbije. Zbog toga smatram da kod nas ne može biti govora o nekoj republici već mora ostati onako kako je vojska odlučila i proglasila."

Oprostismo se, i on ode.

Kao što je poznato, narodno predstavništvo je juna 1903. jednoglasno izabralo knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije. Određena deputacija otišla je u Švajcarsku, saopštila knjazu Petru odluku narodnog predstavništva i dopratila ga u Srbiju. Već 12. juna iste godine kralj Petar je stupio na vlast.

Poslije navedenih događaja osjetio sam sa svih strana nekakvo tajno i potmulo negodovanje protiv mene – zašto i zbog čega, Bog sveti zna. O ovome su me obavještavali neki oficiri i građani. Prema svim tim glasovima činio sam se nevješt.

Prvih dana juna dobih iz Vojnog ministarstva telegram da sam ukazom postavljen za pomoćnika načelnika Glavnog đeneralštaba. U međuvremenu pukovnik Radomir Putnik proizveden je u čin đenerala i postavljen za načelnika Đeneralštaba.

Uspomene vojvode Živojina Mišića - kraj dinastije Obrenović (9): Režim bio omrznut u cijelom narodu

Iz Valjeva do sela Divaca ispratio me je veliki broj oficira i građana, među kojima i uvaženi valjevski trgovac Ranko Gođevac. Ovaj čestiti čovjek poljubi me na rastanku u čelo i sa suznim očima reče:

– Gospodine Mišiću, od svih dosadašnjih divizijara samo sam ispratio đenerala Miškovića i evo sad tebe. Želim ti, sinko, srećan put i sve najbolje. Javio sam se vojnom ministru đeneralu Atanackoviću, podsjetio ga na laskavo pismo koje mi bješe ranije uputio kao inspektor pješadije, a zatim upitao za uzrok mog premještaja.

– Izvini, molim te… Putnik te tražio i kralju postavio uslov da mu ti dođeš za pomoćnika – odgovori on.

Istoga dana bio sam primljen i kod kralja. U kraćem razgovoru kralj mi je potvrdio ono što mi je već bio saopštio vojni ministar.

Ja sam vrlo dobro poznavao đenerala Putnika kao svog nastavnika za vrijeme pripreme za đeneralštabnu struku kao i on mene. Kad sam mu se sjutradan javio, on mi reče da je molio kralja da me premjesti u Beograd i postavi za njegovog pomoćnika.

U jesen te godine načelnik Glavnog đeneralštaba, đeneral Putnik, ja i pukovnik Borivoje Nešić određeni smo da prostudiramo cio granični front prema Turskoj od Potarice do Prepolca i da izradimo projekat za utvrđivanje granice. Za nekoliko nedjelja smo završili taj posao i, koliko se sjećam, još u toku te godine uveliko je počelo utvrđivanje granice po projektu koji smo mi predložili.

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)